Piše: Tina Paunović
Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina
Paunović
Iako Indija nije
bila prva država na ovogodišnjem putovanju – počeli smo iz Londona preko
Arabije do Indije pa nastavili za Jugoistočnu Aziju do Australije – svakako je
zemlja koja nam se najviše urezala u pamćenje. Toliko nam se toga tamo
izdogađalo, jedino što mogu reći nakon povratka kući je: Hvala ti Bože što sam
živa i zdrava i u jednom komadu. Pa da krenemo zajedno tom našom indijskom avanturom. Pitanje je samo od kojih
stvari početi? Onih dobrih, koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke ili pak onih
loših, koje se ne daju pobrojati…
Prije putovanja smo
puno čitali o Indiji, pratili vijesti, čitali putopise iskusnih stranih
putnika… Dakle ZNALI smo da je to zemlja trećeg svijeta i da ćemo doživjet
kulturni šok, ali nismo se puno opterećivali time jer smo se na neki način
pouzdavale u sebe. “Ma kaj je to za nas…
”, znala je Ana par puta reći na glas.
Sletivši na aerodrom
i dalje nismo osjećali što bi nas vani moglo dočekati, unatoč što
su nam carinici dobacili blesavo se smješkajući: “Sretno! Gdje ste to došli, itekako će vam sreća trebati.”
Ali, povratka nije
bilo.
Izašavši na aerodrom,
dočekao nas je vozač hotela u kojem smo rezervirali smještaj, upozorivši nas
dan ranije putem e mail-a, da će nas krdo divljih Indijaca pokušati nagovoriti
da idemo s njima i da je naš hotel zatvoren te da ni slučajno ne idemo nigdje s
njima. Međutim na aerodromu nije bilo nikakvog krda Indijaca, samo par službenika
i taj naš vozač.
Ušavši u auto nismo
ni slutile da će nam to postati najtraumatičnija vožnja u životu. Nikakvih znakova na cesti, a kamoli
ograničenja brzine, umjesto 3 traka za vozila, oni koriste 6 trakova i to se
zabijaju jedan u drugoga pa naglo koče, pa trube jedan drugome da se pomaknu i
da mogu proći. Busevi, auti (Suzuki
Swift, TATA i pokoja Toyota)i bezbroj
rikši kao da se natječu tko će prvi stići do sljedećeg semafora. Osim svega
ovoga u tim trakovima trče i volovi koji, što je najzanimljivije, stanu kad se
upali crveno svjetlo na semaforu. Trebalo nam je par dana da se priviknemo na
konstantnu iritirajuću buku tih trubi koja ne jenjava čak ni noću ni vikendom.
Ukoliko putujete sami u glavni grad Indije, bez ikakve agencije, budite pametni jer će vas pokušati prevariti kud god pođete. Ako želite bilo gdje putovati izvan New Delhija – treba vam karta za vlak ili za bus. Ali, oni ne prodaju karte na kolodvorima nego kod vladinih podružnica koje najčešće nose naziv: GOVERNMENT TOURIST OFFICE. Tako da vi prije nego igdje odete morate ući u taj ured. Tu će vas pokušati uvjeriti da je Indija jako opasna i da nemate izgleda preživjeti ako idete negdje sami vlakom ili busom, te će vam odmah pokušati organizirati čitavu rutu sa privatnim vozačem koju će bez problema zaračunati po europskim cijenama. Mi nismo imale toliko novaca da si platimo osobnog vozača za sva mjesta koja smo htjele posjetiti, te smo tražile samo dvije karte za vlak do Agre, a dalje smo mislile planirati kad stignemo u Agru. Ali, službenik koji radi u tom uredu nam je rekao da su karte za vlak i bus rasprodane i da nam je taxi jedina opcija koju imamo. Znali smo da nas mulja pa mu nismo htjeli popustiti. Pola sata smo se s njim natezali te smo već bile na izlazu, kad je popustio i prodao nam dvije karte za bus do Agre. Jer ipak provizija je provizija makar bila i od karti za bus. Ovo negativno iskustvo u jednu ruku nam je dalo do znanja što nas čeka na daljnjem putovanju, ali nas je i poučilo kako se trebamo ponašati u beskonačnim debatama s Indijcima.
Put do Agre trajao
je 5 i pol sati. Svega smo se nagledali iz autobusa. Siromaštvo je ogromno. Ljudi
žive u nehigijenskim uvjetima, u malim kolibicama, bez vode, struje, zahoda,
ičega… Obitelji žive zajedno s kravama, volovima, divljim svinjama, kozama. Svi
sjede ispred tih kolibica i kao da čekaju da im štogod kapne s neba. U zraku se
osjećaju svakakvi mirisi – dima, ispušnih plinova automobila, mirinih štapića,
kanalizacije...I zrak je prepun prašine koja se stalno diže u vis te se čini da
je stalno oblačno, a nije. Posvuda lete komarci, uglavnom zaraženi malarijom.
Mi nismo kupovali nikakve tablete protiv malarije, iako smo bili svjesni
rizika. Problem je u cijeni, preskupe su u našoj zemlji. Korisna informacija je
da te tablete sadrže kinin - isti sastojak koji se nalazi i u toniku pa je isti
učinak ako se redovito pije tonik voda. Druga opcija je da kupite tablete
protiv malarije u Indiji po puno povoljnijoj cijeni.
Veličina
glavnog grada je 24 milijuna ljudi, a Uttar Pradesh pokrajine skoro 200
milijuna. Indija je druga zemlja po broju stanovnika na svijetu (nakon Kine), a
sedma po površini. Osim etničke, značajna je i po jezičnoj i religijskoj
različitosti. U državi postoje 23 službena jezika, a od religijskih skupina
najbrojniji su hinduisti i muslimani.
Ako krivac ovdje pronađe azil,
Kao pomilovan, on postaje
slobodan od grijeha.
Ako grešnik pronađe put do ovog
zdanja,
Svi njegovi grijesi prošlosti
moraju biti oprani.
Pogled na ovu vilu stvara tužne
uzdahe,
Da i sunce i mjesec zbog nje
plaču.
Ovo zdanje svjedoči ovom
svijetu,
Stvoriteljevu slavu.
Šah
Jahan
U
Agri su ljudi puno druželjubiviji i rekla bih imućniji i dobro pričaju
engleski. Logično je zaključiti da imaju znatno veći broj turista od Delhija
zbog Taj Mahala. Koliko se sjećam u Delhiju smo vidjeli jednog jedinog turista
na cesti. Ovdje su svako malo prolazili busevi prepuni Britanaca i Nijemaca.
Uspevši
se na Taj Mahal, Ana i ja smo zaboravile na svu nevolju koja nas je zatekla u
Indiji otkad smo stigli. Prostor oko jedne od najljepših građevina koje sam
dosad u životu vidjela zrači pozitivnom energijom. Tog dana je
bilo jako vruće i bila je tolika gužva na ulazu u Taj Mahal da mi je samo
prolazilo kroz glavu: “Ovo neće izaći na
dobro.” Ali, kad smo ušli unutra vrući vjetar zaplahnuo nas je mirisom
tamjana, sandalovine, cvijeća i voska te nam objema izmamio osmjeh na lice. I
makar je sve bilo prepuno ljudi i preko 37 stupnjeva ipak se u svoj toj gužvi
osjetio mir i spokoj.
Obitelj kod koje smo odsjeli u Agri je bila jako dobra prema nama. Od njih smo saznali i ljubavnu priču o Taj Mahalu.
Obitelj kod koje smo odsjeli u Agri je bila jako dobra prema nama. Od njih smo saznali i ljubavnu priču o Taj Mahalu.
Mogulsko carstvo je u Indiji osnovao
mongolski vođa Babur 1526. godine. Jedan od nasljednika tog vladara, šah Jahan
izgradio je grobnicu – džamiju Taj Mahal u spomen na svoju ženu Mumtaz Mahal
koju je silno volio te se nije mogao dugo oporaviti nakon njene smrti. Grobnicu
je gradilo 22000 ljudi tijekom 22 godine. Građena je od 1631. – 1653.
Tisuću
ljudi svakog dana hodočaste do ovog Svjetskog čuda. Uglavnom su to Indijci, ali
nađe se Britanaca, Nijemaca, Amerikanaca i čak Bosanaca. Tako smo se mi
upoznali s jednom bosanskom obitelji ni više ni manje nego nasred Taj Mahala! U
Agri smo ostali duže nego smo planirali.
Vjerovatno zbog dobrih ljudi i prefine hrane ili smo se jednostavno osjećali sigurno i spokojno u blizini takvog jednog velebnog zdanja, pogotovo jer smo iz hostela imali direktan pogled na nj.
Vjerovatno zbog dobrih ljudi i prefine hrane ili smo se jednostavno osjećali sigurno i spokojno u blizini takvog jednog velebnog zdanja, pogotovo jer smo iz hostela imali direktan pogled na nj.
"Ako
bi svi mi Indijci pljunuli u istom trenutku, stvorili bi jednu baru dovoljno
veliku da potopi 3 milijuna Engleza".
M. Ghandi
U
Indiji smo još posjetili Jaipur i Manali te smo se opet vratili u Delhi. U
Delhiju ima jako puno toga za vidjeti npr. hinduistički hram Akshardham,
Lotusov hram, Vrata Indije i Raj Ghat tj. spomenik Mahatme Ghandija.
Mahatma Ghandi bio je indijski vođa u borbi za neovisnost koji je bio poznat po svojoj taktici neposlušnosti i nesuradnje prema Britaniji koja je konačno dovela do osamostaljenja Indije 1947.godine.
Odlučno se opirao hindusko – muslimanskim sukobima i pokoljima koji su pratili borbu za neovisnost Indije i Pakistana. Ubio ga je neki hinduski fanatik.
Mahatma Ghandi bio je indijski vođa u borbi za neovisnost koji je bio poznat po svojoj taktici neposlušnosti i nesuradnje prema Britaniji koja je konačno dovela do osamostaljenja Indije 1947.godine.
Odlučno se opirao hindusko – muslimanskim sukobima i pokoljima koji su pratili borbu za neovisnost Indije i Pakistana. Ubio ga je neki hinduski fanatik.
Sveukupni
dojam, koji mi se vrti po glavi nakon svega, je da je Indija uistinu
nevjerovatna. Kao da gledate film u kojem se sve premotava unaprijed te kroz
pet minuta prođe čitav dan. Dok ste u Indiji ne stignete razmišljati o ničemu
osim o pukom preživljavanju. Hoće li me zgaziti rikša? Ili autobus? Ili vol? Hoće
li me pokrasti i prodati u roblje? Sva osjetila su na maksimumu. Toliko
zvukova, toliko mirisa, toliko slika… Možda je takav način života previše
stresan za nas, ali u svakom slučaju ga je zanimljivo probati. Kako bi rekao
Ivo Andrić : “ Toliko je stvari kojih smo
se bojali u životu. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.“
Možda su Indijci
svakakvi, nezamisljivi,nepredvidljivi, nerazumljivi, ali oni žive kako znaju jer za bolje ne znaju. Njihovi uvjeti života su me u nekim segmentima vratili
u djetinjstvo, za vrijeme rata.
Ali onda opet si razmišljam:
”Bogami, toliko loše nam nikad nije bilo.“ A opet su oni i nasmijani i pozdravit će vas na ulici i nisu namrgođeni kao većina naših sugrađana. Možda upravo zato što ne znaju za bolje. Možda bi i nama bilo bolje kad ne bi znali za bolje.
Ali onda opet si razmišljam:
”Bogami, toliko loše nam nikad nije bilo.“ A opet su oni i nasmijani i pozdravit će vas na ulici i nisu namrgođeni kao većina naših sugrađana. Možda upravo zato što ne znaju za bolje. Možda bi i nama bilo bolje kad ne bi znali za bolje.
Rekli
bi vam Indijci:
“Vi ste tvorci svoje vlastite sreće. Sami
sebi prouzrokujete patnju, činite dobro i nanosite zlo, i vi ste oni što
zaklanjate oči rukama i govorite kako je tamno. Sklonite ruke i ugledajte
svjetlost.”
A
onda bi vas tražili da im platite za taj savjet.