ponedjeljak, 2. prosinca 2013.

INCREDIBLE INDIA




Piše: Tina Paunović
Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović


Iako Indija nije bila prva država na ovogodišnjem putovanju – počeli smo iz Londona preko Arabije do Indije pa nastavili za Jugoistočnu Aziju do Australije – svakako je zemlja koja nam se najviše urezala u pamćenje. Toliko nam se toga tamo izdogađalo, jedino što mogu reći nakon povratka kući je: Hvala ti Bože što sam živa i zdrava i u jednom komadu. Pa da krenemo zajedno tom našom indijskom avanturom. Pitanje je samo od kojih stvari početi? Onih dobrih, koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke ili pak onih loših, koje se ne daju pobrojati…
Prije putovanja smo puno čitali o Indiji, pratili vijesti, čitali putopise iskusnih stranih putnika… Dakle ZNALI smo da je to zemlja trećeg svijeta i da ćemo doživjet kulturni šok, ali nismo se puno opterećivali time jer smo se na neki način pouzdavale u sebe. “Ma kaj je to za nas… ”, znala je Ana par puta reći na glas.
Sletivši na aerodrom i dalje nismo osjećali što bi nas vani moglo dočekati, unatoč što su nam carinici dobacili blesavo se smješkajući: “Sretno! Gdje ste to došli, itekako će vam sreća trebati.”
Ali, povratka nije bilo.

Izašavši na aerodrom, dočekao nas je vozač hotela u kojem smo rezervirali smještaj, upozorivši nas dan ranije putem e mail-a, da će nas krdo divljih Indijaca pokušati nagovoriti da idemo s njima i da je naš hotel zatvoren te da ni slučajno ne idemo nigdje s njima. Međutim na aerodromu nije bilo nikakvog krda Indijaca, samo par službenika i taj naš vozač.




Ušavši u auto nismo ni slutile da će nam to postati najtraumatičnija vožnja u životu.  Nikakvih znakova na cesti, a kamoli ograničenja brzine, umjesto 3 traka za vozila, oni koriste 6 trakova i to se zabijaju jedan u drugoga pa naglo koče, pa trube jedan drugome da se pomaknu i da  mogu proći. Busevi, auti (Suzuki Swift, TATA i pokoja Toyota)i  bezbroj rikši kao da se natječu tko će prvi stići do sljedećeg semafora. Osim svega ovoga u tim trakovima trče i volovi koji, što je najzanimljivije, stanu kad se upali crveno svjetlo na semaforu. Trebalo nam je par dana da se priviknemo na konstantnu iritirajuću buku tih trubi koja ne jenjava čak ni noću ni vikendom.









Ukoliko putujete sami u glavni grad Indije, bez ikakve agencije, budite pametni jer će vas pokušati prevariti kud god pođete. Ako želite bilo gdje putovati izvan New Delhija – treba vam karta za vlak ili za bus. Ali, oni ne prodaju karte na kolodvorima nego kod vladinih podružnica koje najčešće nose naziv: GOVERNMENT TOURIST OFFICE. Tako da vi prije nego igdje odete morate ući u taj ured. Tu će vas pokušati uvjeriti da je Indija jako opasna i da nemate izgleda preživjeti ako idete negdje sami vlakom ili busom, te će vam odmah pokušati organizirati čitavu rutu sa privatnim vozačem koju će bez problema zaračunati po europskim cijenama. Mi nismo imale toliko novaca da si platimo osobnog vozača za sva mjesta koja smo htjele posjetiti, te smo tražile samo dvije karte za vlak do Agre, a dalje smo mislile planirati kad stignemo u Agru. Ali, službenik koji radi u tom uredu nam je rekao da su karte za vlak i bus rasprodane i da nam je taxi jedina opcija koju imamo. Znali smo da nas mulja pa mu nismo htjeli popustiti. Pola sata smo se s njim natezali te smo već bile na izlazu, kad je popustio i prodao nam dvije karte za bus do Agre. Jer ipak provizija je provizija makar bila i od karti za bus. Ovo negativno iskustvo u jednu ruku nam je dalo do znanja što nas čeka na daljnjem putovanju, ali nas je i poučilo kako se trebamo ponašati u beskonačnim debatama s Indijcima.



Put do Agre trajao je 5 i pol sati. Svega smo se nagledali iz autobusa. Siromaštvo je ogromno. Ljudi žive u nehigijenskim uvjetima, u malim kolibicama, bez vode, struje, zahoda, ičega… Obitelji žive zajedno s kravama, volovima, divljim svinjama, kozama. Svi sjede ispred tih kolibica i kao da čekaju da im štogod kapne s neba. U zraku se osjećaju svakakvi mirisi – dima, ispušnih plinova automobila, mirinih štapića, kanalizacije...I zrak je prepun prašine koja se stalno diže u vis te se čini da je stalno oblačno, a nije. Posvuda lete komarci, uglavnom zaraženi malarijom. Mi nismo kupovali nikakve tablete protiv malarije, iako smo bili svjesni rizika. Problem je u cijeni, preskupe su u našoj zemlji. Korisna informacija je da te tablete sadrže kinin - isti sastojak koji se nalazi i u toniku pa je isti učinak ako se redovito pije tonik voda. Druga opcija je da kupite tablete protiv malarije u Indiji po puno povoljnijoj cijeni.
 
Veličina glavnog grada je 24 milijuna ljudi, a Uttar Pradesh pokrajine skoro 200 milijuna. Indija je druga zemlja po broju stanovnika na svijetu (nakon Kine), a sedma po površini. Osim etničke, značajna je i po jezičnoj i religijskoj različitosti. U državi postoje 23 službena jezika, a od religijskih skupina najbrojniji su hinduisti i muslimani.


NAMASKAR, TAJ MAHAL





Ako krivac ovdje pronađe azil,
Kao pomilovan, on postaje slobodan od grijeha.
Ako grešnik pronađe put do ovog zdanja,
Svi njegovi grijesi prošlosti moraju biti oprani.
Pogled na ovu vilu stvara tužne uzdahe,
Da i sunce i mjesec zbog nje plaču.
Ovo zdanje svjedoči ovom svijetu,
Stvoriteljevu slavu.

Šah Jahan


U Agri su ljudi puno druželjubiviji i rekla bih imućniji i dobro pričaju engleski. Logično je zaključiti da imaju znatno veći broj turista od Delhija zbog Taj Mahala. Koliko se sjećam u Delhiju smo vidjeli jednog jedinog turista na cesti. Ovdje su svako malo prolazili busevi prepuni  Britanaca i Nijemaca.

Uspevši se na Taj Mahal, Ana i ja smo zaboravile na svu nevolju koja nas je zatekla u Indiji otkad smo stigli. Prostor oko jedne od najljepših građevina koje sam dosad u životu vidjela zrači pozitivnom energijom. Tog dana je bilo jako vruće i bila je tolika gužva na ulazu u Taj Mahal da mi je samo prolazilo kroz glavu: “Ovo neće izaći na dobro.” Ali, kad smo ušli unutra vrući vjetar zaplahnuo nas je mirisom tamjana, sandalovine, cvijeća i voska te nam objema izmamio osmjeh na lice. I makar je sve bilo prepuno ljudi i preko 37 stupnjeva ipak se u svoj toj gužvi osjetio mir i spokoj. 

Obitelj kod koje smo odsjeli u Agri je bila jako dobra prema nama. Od njih smo saznali i ljubavnu priču o Taj Mahalu.



Mogulsko carstvo je u Indiji osnovao mongolski vođa Babur 1526. godine. Jedan od nasljednika tog vladara, šah Jahan izgradio je grobnicu – džamiju Taj Mahal u spomen na svoju ženu Mumtaz Mahal koju je silno volio te se nije mogao dugo oporaviti nakon njene smrti. Grobnicu je gradilo 22000 ljudi tijekom 22 godine. Građena je od 1631. – 1653.

Tisuću ljudi svakog dana hodočaste do ovog Svjetskog čuda. Uglavnom su to Indijci, ali nađe se Britanaca, Nijemaca, Amerikanaca i čak Bosanaca. Tako smo se mi upoznali s jednom bosanskom obitelji ni više ni manje nego nasred Taj Mahala! U Agri smo ostali duže nego smo planirali. 


Vjerovatno zbog dobrih ljudi i prefine hrane ili smo se jednostavno osjećali sigurno i spokojno u blizini takvog jednog velebnog zdanja, pogotovo jer smo iz hostela imali direktan pogled na nj.





"Ako bi svi mi Indijci pljunuli u istom trenutku, stvorili bi jednu baru dovoljno veliku da potopi 3 milijuna Engleza". 
M. Ghandi


U Indiji smo još posjetili Jaipur i Manali te smo se opet vratili u Delhi. U Delhiju ima jako puno toga za vidjeti npr. hinduistički hram Akshardham, Lotusov hram, Vrata Indije i Raj Ghat tj. spomenik Mahatme Ghandija. 

Mahatma Ghandi bio je indijski vođa u borbi za neovisnost koji je bio poznat po svojoj taktici neposlušnosti i nesuradnje prema Britaniji koja je konačno dovela do osamostaljenja Indije 1947.godine.
 Odlučno se opirao hindusko – muslimanskim sukobima i pokoljima koji su pratili borbu za neovisnost Indije i Pakistana. Ubio ga je neki hinduski fanatik.








Sveukupni dojam, koji mi se vrti po glavi nakon svega, je da je Indija uistinu nevjerovatna. Kao da gledate film u kojem se sve premotava unaprijed te kroz pet minuta prođe čitav dan. Dok ste u Indiji ne stignete razmišljati o ničemu osim o pukom preživljavanju. Hoće li me zgaziti rikša? Ili autobus? Ili vol? Hoće li me pokrasti i prodati u roblje? Sva osjetila su na maksimumu. Toliko zvukova, toliko mirisa, toliko slika… Možda je takav način života previše stresan za nas, ali u svakom slučaju ga je zanimljivo probati. Kako bi rekao Ivo Andrić : “ Toliko je stvari kojih smo se bojali u životu. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.



Možda su Indijci svakakvi, nezamisljivi,nepredvidljivi, nerazumljivi, ali oni žive kako znaju jer za bolje ne znaju. Njihovi uvjeti života su me u nekim segmentima vratili u djetinjstvo, za vrijeme rata. 

Ali onda opet si razmišljam:
Bogami, toliko loše nam nikad nije bilo.“ A opet su oni i nasmijani i pozdravit će vas na ulici i nisu namrgođeni kao većina naših sugrađana. Možda upravo zato što ne znaju za bolje. Možda bi i nama bilo bolje kad ne bi znali za bolje. 
Rekli bi vam Indijci:


Vi ste tvorci svoje vlastite sreće. Sami sebi prouzrokujete patnju, činite dobro i nanosite zlo, i vi ste oni što zaklanjate oči rukama i govorite kako je tamno. Sklonite ruke i ugledajte svjetlost.”


A onda bi vas tražili da im platite za taj savjet.