MERHABA, TURSKA!

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

Bili smo pod njima pet stoljeća, a ne možemo bez njih ni jedno stoljeće - ovako bih najkraće mogla opisati današnju situaciju u državi i regiji. Kad god upalim televiziju, ili je turska sapunica na programu ili su reklame za turski nakit, najnovije vidim da se i turski koncert u Lisinskom održava. Nemojte me krivo shvatiti, ja prva ne mogu bez turske kave ujutro, sviđa  mi se orijentalna turska glazba, a baklavu i kebab da ne spomijem. Ali ovi naši, brate mili, kad počnu s nečim, ne znaju stati. Ali, ono što je najzanimljivije je da nismo samo mi "otkrili" Tursku, već je cijela Europa pala u trans pred turskim sapunicama, predvođena njihovim velikim osvajačem Sulejmanom. Ista ona Europa koja se prije pet stoljeća skrivala iza naših leđa od istog tog osvajača, sad mu se divi i veliča njegova osvajanja protiv "jadnih" Habsburgovaca. Slažem se s ovom idejom objektiviziranja povijesti jer svaka strana ima svoju priču, svaki školski udžbenik veliča pobjede vlastitog naroda, te treba narodima pokazati oba lica kovanice, ali isto tako treba znati kad je previše i kad treba prestati. Sjećam se kad su meksičke sapunice postale popularne, svi koji su ih gledali su uskoro naučili španjolski jezik bez problema. Tko bi rekao da će ih iz ravnoteže izbaciti upravo Turska? I upravo u to vrijeme, taman malo prije nego su počeli prikazivati Šeherezadu na televiziji, Ana i ja smo se vratile baš iz Turske.

Naše putovanje trajalo je tri tjedna. Krenuli smo iz Zagreba, preko Dubrovnika do Istanbula. Ovo nam je u biti bilo prvo duže zajedničko putovanje. Odmah smo razmijenile novce i krenule do metro stanice.  Naš hostel bio je smješten u samom centru grada na Sultanahmet stanici. Hostel je bio ok, što da kažem, sasvim solidan. Spavali smo u female dorm-u sa još jednom ženom – Patriciom. Patricia nam je bila pojava. Crnkinja od kojih 60 godina, bez ijedne sijede, ali potpuno ćelava na tjemenu. Odmah smo se skompali. Ona je iz Seattle-a došla ovdje pa je namjeravala  otići do Izraela i Jordana jer je imala mjesec dana slobodno. 

 Pošto je bila noć kad smo se smjestile, nismo htjele ići u grad već smo sišle u bar koji se nalazio  u podrumu hostela.

Vlasnik Olyek nas je naprosto oduševio. Sav kafić je u orijentalnom turskom stilu sa klasičnim starinskim turskim stolicama, stolovima i tepisima. Uz svako naručeno piće smo dobili punu zdjelicu svakavih grickalica, a i nargilu smo probali (oni je nazivaju shisha). Muzika je bila prava ona orijentalna turska, a tu i tamo bi se zaderale i Seka Aleksić i Lepa Brena. Uz divnu atmosferu u kafiću, tursku pivu Efes i tursku mastiku Raki, noć je itekako brzo prošla.

 Sljedećih dana smo se vucarale po Istanbulu uzduž i poprijeko. Svašta se tu ima za vidjeti. 

 Aja Sofija, drevna bizantinska crkva koju su Turci, sa osvajanjem Carigrada, pretvorili u džamiju. Izgradio ju je car Justinijan u VI.stoljeću. Za vrijeme Kemala Ataturka, pretvorena je u muzej što je i danas.

Zatim, plava džamija koja se nalazi preko puta Aje Sofije. Veličanstveno zdanje sa 6 minareta koji probijaju oblake, naravno, za oblačnog vremena.

Topkapi palača je kompleks džamije, privatnih odaja i knjižnice sultana koji su ovdje živjeli od osvajanja Carigrada do 19.stoljeća, a danas je možemo vidjeti na televiziji, ako pratite seriju Sulejman Veličanstveni. 

Egipatski obelisk također je vrijedan pažnje, visok  je 25 m, a  donešen je iz Egipta ovamo  u 4.st. Posvećen je bio faraonu Tutmesu III.

Veliki i Egipatski pazar, mjesta gdje možete kupiti što god vam padne na pamet. Od odjeće do svih vrsta kolača, začina, zlata, tapeta, kućnih potrepština. Svega! No ono što je najbitnije – morate se znati cjenkati. Ali, budite pametni. Nemojte nuditi prenisku cijenu ako ste svjesni da proizvod vrijedi više jer bi se prodavač vrlo lako mogao uvrijediti i ne prodati vam uopće proizvod. 
Istanbul je prekrasan grad sa još jako puno džamija, parkova, restorana, dućana…  Stvarno je vrlo lako izgubiti se u ovom prekrasnom, velikom gradu. Što se tiče cijena, e tu smo se negativno iznenadili. Valjda smo na put išle sa mišlju da je u Turskoj sve jeftino kako su nam uvijek naši stari govorili, te nismo razmišljali koliko su Turci u zadnjem desetljeću napredovali. Trgovina im blista, turizam im blista, sve im blista što se vidi i po poprilično otmjenom voznom parku na ulicama Istanbula. Međutim, sve je to lažna vanjština i lažni sjaj. Jer možda i prvi redovi u centru izgledaju dobrostojeće i mogu si priuštiti visoke cijene u svojim restoranima i slastičarnicama, ali čim zađete malo dublje u unutrašnjost, u kvartove malo udaljenije od centra, nažalost nećete vidjeti ništa osim bijede. 

Nakon Istanbula letjeli smo za Bodrum, grad na obali, jer smo se htjele malo odmoriti i okupati u Egejskom i Mediteranskom moru. Lijepi, mali, turistički gradić, toliko me podsjetio na moju Makarsku da sam se odmah prilagodila. Naravno da i ovdje, kao i u svakom turističkom mjestu, kad sezona završi, zamre čitav grad, ali nama je to ustvari odgovaralo, pogotovo nakon gužve u Istanbulu. U Bodrumu su sve kućice skroz bijele pa u kombinaciji s morem i nebeskim plavetnilom u potpunosti podsjeća na grčki Santorini. Kako je ovdje do 12. mjeseca dosta toplo te se može kupati, a i većinu godine sunce prži, tako svaka kuća ima bojlere na krovu da štede struju, a stalno imaju toplu vodu. Ovo možda ne bi bila loša ideja napraviti i kod nas na obali, s obzirom da sunca ima većinu godine, a računi za grijanje su sve veći i veći. Bodrum ili nekadašnji Halikarnas, se smjestio na Egejskom i Sredozemnom moru. To je grad mladih, zabave, tajkuna i lumpovanja do zore. Ovdje je rođen grčki povjesničar Herodot poznat kao otac povijesti, a gradom su u srednjem vijeku vladali vitezovi s Rodosa koji su podigli tvrđavu u 15. stoljeću, a koja je očuvana i danas. Nju je u 16. stoljeću osvojio, a tko drugi nego Sulejman Veličanstveni, te je grad od tad pod turskom vlašću. 

Sljedeća destinacija na našem putovanju bilo je mjesto zvano Pamukkale ili u prijevodu Dvorci pamuka. Bilo je poznato još u vrijeme antike, a starim Grcima i Rimljanima služilo je kao ljekoviti, termalni izvor u kojem su se svakodnevno kupali. Navodno je dovoljno provesti samo petnaest minuta u ovoj vrućoj vodi da bi se pomladili za par godina. Tako smo se nas dvije namakale i duže od 15 minuta, ali vidljivih znakova pomlađivanja nije bilo. U blizini se nalaze ostaci drevnog antičkog Hierapolisa sa očuvanim amfiteatrom i forumom gdje su se antički hodočasnici rado dolazili kupati i liječiti.

No osim travertina – padajućih, mineralnih bazenčića ispunjenih vrućom vodom, u ovom mjestu se baš i nema što raditi. Tako se ovdje nismo dugo zadržali već smo produžili do Selčuka. Grada koji je možda poznatiji po obližnjem Efezu, ali ga itekako vrijedi posjetiti.

Iako naše iskustvo u hostelu nije baš bilo najugodnije, jer je vlasnik hostela bio perverznjak koji nas je maltretirao svojom pričom kako je bio sa svakom ženom koja je ikad došla u hostel. Čak je bio s dvije u isto vrijeme, kako on kaže. Naravno, da mu nismo ni riječi povjerovale, te smo izbjegavale hostel u širokim lukovima i što manje s njim komunicirale. Inače hostel se zove Artemis Hostel, pa ako ne morate, nemojte ići tamo.

Selčuk je prekrasan grad sa mnoštvom kafića, restorana, parkova, a u blizini se nalazi i prekrasna Pamuchak plaža, gdje smo se cijeli dan izležavale i uživale. Na brdu u centru grada nalaze se ostaci bazilike sv. Ivana koju je u 6. stoljeću dao izgraditi Justinijan. Prema legendi - sv.Ivan apostol putovao je od Jeruzalema do Efeza kako bi ovdje poučavao kršćanstvo do smrti. Smatra se da su njegovi posmrtni ostaci unutar ruševina ove bazilike te je zbog toga nazvana po njemu. S ovog brda također se može doći i do Artemidinog  hrama s ostacima stupova na kojima su upisane molitve upućene božici Artemidi.

GULE, GULE (DOVIĐENJA, SRETAN PUT)

Ono što je mene najviše zanimalo od čitave Turske bio je grad Efez. On je bio i naša posljednja etapa na ovom putovanju. Grad kojeg su imali Perzijanci, Grci, Makedonci, Rimljani, Goti, Arapi, Bizantinci i Turci. Grad koji je bio toliko moćan u prošlosti, a na kraju ga je uništila ljudska obijest.

Ovdje dolaze hodočasnici iz čitavog svijeta jer se ovdje nalazi i Marijina kuća. Prema legendi se sv. Ivan, nakon progona crkve u Jeruzalemu, sklonio u Efez povevši sa sobom Mariju, koju mu je Isus na križu povjerio te joj je ovdje sagradio kuću. Osim toga ovdje se nalazi u potpunosti očuvan antički amfiteatar koji je u to vrijeme bio najveći u Starom svijetu.

 Pošto je za našeg posjeta Efezu bilo stravično vruće sjele smo malo u hladovinu. Dok smo sjedile i gledale predstavu krunjenja rimskog cara, koju su svakodnevno tamo izvodili, skrenula sam pogled na hrpu kamenja koja se nalazila meni s desna. Nešto me zabljesnulo iz čitave te hrpe. Bio je to mali, bijeli, mramorni komad stupa Artemidinog hrama. Na moju ideju da ga ponesem u Hrvatsku, Ana mi je samo rekla: “Ma jesi li ti poludjela, kako misliš proći kontrolu na aerodromu? ” Ili: “Ok, ti ga uzmi, ali ja ću se praviti da te ne poznam ako ti ga nađu”.  Ali, ja sam ga ipak uzela sa sobom. I nitko me ništa nije pitao, niti ga je itko vidio.

 Mnogo je različitih naroda prošlo kroz Efez. Mnogo naroda i danas tuda prolazi, samo što ne nose oružje nego fotoaparate, jer žele ovjekovječiti neponovljivu Antiku na zaslonu svog kompjutera ili mobitela.
Što se tiče suvenira, kupili smo mi i nargile i odjeću i srebro i svakakve druge suvenire, međutim meni je bio dovoljan taj mramorni kamen.
On danas stoji na posebnom mjestu u stanu kao svjedok slavnih antičkih vremena i kao uspomena na naš susret s nekadašnjim moćnim grčkim carstvom. Carstvom čiju su kulturu i arhitekturu, mnogi narodi  prikazivali kao vlastitu te se godinama kitili tuđim perjem.

 Vjerujte da ljepši suvenir u životu nisam dobila. I to ne od čovjeka, nego od Artemide osobno.

Nego, reci ti meni Ana, ko je sad faca?

OD VARDARA PA DO TRIGLAVA…

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

… Od Đerdapa pa do Jadrana… Tako se pjevalo prije rata. Danas se pjeva šest različitih himni za šest različitih država(i dvije pokrajine). Naravno, pogađate, radi se o zemljama bivše Jugoslavije. Ili kako su je moji profesori na faksu od milja zvali Juga.

Odmah na početku da napomenem da ove zemlje nismo obišli u kompletu, nego zasebno, jednu po jednu, ali da ne razvlačimo post na više dijelova odlučili smo sve države složiti u jednu cjelinu. Baš kao što je nekad u prošlosti i bilo.

Inače, kad nas dvije putujemo zajedno, volimo spajati ugodno s korisnim. Tako Ana, koju zanima vinarstvo i gastronomija, proučava taj dio u stranim zemljama, dok mene više zanima povijest tih zemalja. Tako osim što učimo od drugih ono što nas zanima, usput učimo i jedna od druge.

Prva zemlja na našoj listi je naravno naša lijepa Hrvatska. Naša tura išla je od Ludbrega preko Varaždina, Zagreba, Karlovca, Rastoka, Plitvica, Zadra, Šibenika, Splita, Brača, Hvara, Makarske, Cavtata pa do Dubrovnika. No zar treba Hrvatima pričati o Hrvatskoj? 

HEJ ZORO, HEJ ZORO, HEJ ZORO…

Sljedeća zemlja na našoj ex-yu avanturi bila je naša draga Bosna i Hercegovina. Krenuli smo iz Makarske usred jednog vrelog kolovoškog dana, potrpale stvari u auto i zbrisale za vikend. Posjetile smo Mostar, Međugorje i Sarajevo.

Baš smo nekidan Ana i ja pričale o Bosancima. Nevjerovatna je toplina koju ti ljudi nose u sebi. Specifična toplina koju još nisam osjetila kod ni jednog naroda. Naravno svaki čovjek je jedinka za sebe i možda ne bih trebala generalizirati, ali dosada još nisam upoznala nekog Bosanca ili Bosanku, a da nije zračio toplinom ili bio antipatičan ili slično. Divni ljudi i hvala Bogu da su tako blizu nama. 

Čim smo prešli granicu, odmah smo se prilagodili te okrenuli bosansku radio stanicu gdje su puštali sevdalinke. Taman je svirala Hej zoro, Halida Bešlića - možete samo zamisliti koja je euforija zavladala u autu.

U Mostaru smo se zadržali kratko iz jednostavnog razloga što je bilo prevruće - 40 stupnjeva u hladu. Posjetile smo stari most i stari grad te smo sjele u kafić koji su svako malo zalijevali vodom da ljudi ne umru unutra. Navodno su u Mostaru temperature još i više preko ljeta, a noći su blage i ugodne. No mi nismo htjele čekati noć ovdje već smo požurile do Sarajeva nadajući se da je tamo hladnije.

U Sarajevu je bilo za nijansu hladnije, ali mi smo bile zadovoljne. Smjestile smo se u hostel u centru grada i otišle na večeru - naravno na ćevapčiće.

Sarajevo je prekrasan, moderni grad. Bila je subota i grad je bio prepun ljudi. Svi su bili sređeni i nasmijani, pa smo se i mi morali prilagoditi. Sljedeći dan smo obišli centar, Baščaršiju, Miljacku, Latinsku ćupriju gdje je ubijen Franjo Ferdinand te stari grad. 

Sjele smo u centar i popile pravu bosansku kahvu, te smo se čim je sunce počelo pržiti, uputile natrag sa suzom u očima. Jer za Sarajevo jedan vikend nije bio dovoljan.

Na povratku smo stale još u Jablanici i uživale neko vrijeme u pogledu na tirkiznu Neretvu. Nismo je se mogle nagledati. Ručale smo u Međugorju te se pomolile za naša sadašnja i buduća putovanja. Na putu su ljudi prodavali med od kadulje i domaće borovnice pa smo kupili da imamo za uspomenu, kao i kašetu voća koja je koštala troduplo jeftinije nego kod nas.

Vratile smo se kući toliko sretne i pune energije da su nas svi ukućani čudno gledali. Naravno, da nisu shvaćali što nas je snašlo, kad ni mi same nismo znale što nam se dogodilo tamo. Jeli nas sevdah očarao, jeli kahva, jeli  Sarajevsko pivo ili nešto četvrto? Ne znam, ali zasigurno smo zračile kao prave Bosanke.

ŠTO TI RADE KOMŠIJE ? KOMŠIJE SU DELIJE!

Nakon Bosne, put nas je odveo u susjednu Srbiju, i to poslovno. Hm… Srbija. Iskreno… Više sam očekivala. Znali su nam preko ljeta doći stranci i toliko oduševljeno pričati o Beogradu. I s takvim očekivanjima smo tamo i došli. Međutim grad, sam po sebi, osim noćnog života, nije nešto spektakularno. Turu po gradu imali smo organiziranu od strane hostela u kojem smo bili smješteni te smo cijeli dan proveli hodajući. Cijene su bile ok, osim kad smo izašli navečer, samo su se odjednom poduplale. Sam centar se restaurirao pa se baš i nije imalo što vidjeti. Osim toga je počeo i snijeg padati pa smo se smrzli, pogotovo kad je zapuhala košava na Kalemegdanskoj tvrđavi. Ali, odavde je pogled stvarno prekrasan,  na dvije rijeke, Dunav i Savu. Noćni život je na nivou – tako da, kome je do plesanja po cijelu noć, ovdje će se preporoditi. Ljudi plešu kao da su opijeni glazbom, nema stajanja do jutra. To nas je i koštalo snage sljedećeg dana kad je trebalo raditi, a mi smo bili za ništa.

Beograd, jedan od najstarijih gradova u Europi, grad za koji su se borili Kelti, Rimljani, Huni, Bizantinci, Mađari, Austrijanci i Turci. Grad koji je padao bezbroj puta i svaki put, poput feniksa se dizao iz pepela. Grad koji je bio srce bivše države, kakav god da je sada, trebalo bi mu odati počast zbog toga što je bio. Jer to što je bio, bio je svima, a na kraju je ostao samo Njima.

NA PLANINCAH SONČECE SIJE…

Sljedeća država i posljednja na našoj ex-yu ekspediciji bila je Slovenija. Što reći o našim dražesnim susjedima, a da ih pritom ne uvrijedim? Suzdržani, zatvoreni, ozbiljni Europljani.(Osim moje rodbine, naravno)Potpuno različit narod od ostatka bivše države, valjda zato jer su presjeverno na karti, a i mi smo im štit od bilo kakvog balkanskog utjecaja.

Štit kršćanstva, uvijek smo bili i ostali.

No da se vratim na putovanje. Sloveniju smo obišli također za jedan vikend. Posjetili smo glavni grad Ljubljanu, Bled, Bohinj, Triglav, Maribor i Celje.

Što reći za našu deželu? Lijepa je u svakom slučaju. Pogotovo Ljubljana, u trenutku  kad, okupana jutarnjim suncem, tvrđava iznad rijeke Ljubljanice, baci mrki pogled na grad, a ljudi nahrle na glavnu tržnicu ispod nje, te se stanu muvati oko Prešernova trga. Lijep je i Maribor, kad sunce svojim podnevnim zrakama obasja stari Lent, a bezbroj mačaka se izvale na pločnike da se ugriju u hladnim zimskim mjesecima. Lijepo je i Celje, kada se predvečer  tisuće vrabaca i golubova sjate na glavni trg i započnu svoje rapsodije.

Ali, od svega su najljepši Bled i Bohinj -  dva zelena smaragda Slovenije. Međutim, ipak, ako bi ih usporedila s Hrvatskom, nisu ravni jednim našim Plitvicama ili Brijunima ili našoj obali. A opet toliko ljudi ih posjećuje, puno više nego nas. Ne znam tko je tu lud? Al eto im tamo…

Sa Slovenijom se završila naša ex - yu  turneja, jer još nismo posjetile Makedoniju i Crnu Goru. Ali i to ćemo uskoro, bez brige. Pričekajte samo da uhvatimo koji slobodan vikend. 

A dotad:

Svijetli suncem obasjana, ponosito sred Balkana… Itd., itd.

SAN SALVADOR DEL MUNDO - SPASITELJ SVIJETA

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović 

Nakon svakakvih izmiješanih osjećaja koje smo razvili u Guatemali, El Salvador nam je došao kao zemlja u kojoj smo se duhovno pročistili, izmirili i produhovili. Čitava ova zemlja zrači duhovnošću kako joj i samo ime govori : El Salvador – Spasitelj svijeta. Iako je čitava Latinska Amerika izrazito religiozna, dakle kršćanska, nekako se ipak ovdje ta religija najviše koncentrirala. A nakon svega viđenog na putu, nakon mnoštva upoznatih ljudi, svakakvih energija primljenih i odaslanih, pozitivnih i negativnih, dođe trenutak kad se čovjek osjeti sam sebi težak i poželi se pročistiti iznutra. To se nama upravo u ovoj zemlji dogodilo, iako nismo ušli ni u jednu crkvu, niti smo imali ikakve veze s duhovnošću. Došlo nam je samo od sebe, sasvim prirodno, kao dar. Što me nagnalo na razmišljanje, ok, ljudi su sagradili crkve, hramove, džamije, sinagoge… Jer, mislili su, ako sagradimo Bogu stan, on će tu i stanovati. I istina je da se u svakom Božjem hramu osjeti mir, spokoj i svetost. U svakom, ne samo u crkvi. Međutim, mi smo taj mir, spokoj i svetost doživjeli izvan bilo koje duhovne institucije, što može samo značiti da je Bog svugdje oko nas. Dobro, možda u Salvadoru malo jače djeluje nego drugdje, ali ipak Bog je svugdje. U svakom čovjeku, u svakoj životinji, u svakom predmetu, u zraku.  Ne treba izričito biti ni kršćanin, ni musliman, ni židov ni hinduist da bi pronašli Boga. Treba samo biti čovjek i voljeti. Voljeti ljude, voljeti životinje, voljeti predmete, disati zrak.  Jer što je Bog drugo nego ljubav?

Što se tiče našeg puta, stigli smo iz Guatemale u San Salvador navečer. Slična stvar nam se dogodila na autobusnom kolodvoru, kao i u Guatemali – nismo imali novaca, a guatemalske quetzale nisu htjeli primati. No ljudi su ovdje jako pristupačni, ljubazni i smireni te su nas uputili gdje je bankomat. Nacionalna valuta je američki dolar, a sve je jako jeftino. Ono što sam od svih putovanja do sad naučila je da su za dobro sjećanje na neku zemlju važne tri stvari : cijene, smještaj i ljudi. Dakle, ako je sve jeftino, nema boljeg osjećaja nego kad znaš da si možeš priuštiti taksi, dobru hranu i dobar smještaj. Još k tome ako su ljudi ljubazni i pristupačni, nema sumnje da će i sjećanje na tu zemlju biti lijepo. A vjerujte mi, ovdje ljudi zrače. Čak ni taksisti nisu bili napasni, stoje na svom mjestu i čekaju da im vi prvi priđete. Kako su svi pokupili sve taksije dok smo se mi vratile s bankomata, ostao je samo jedan stari čovjek sa svojim taksijem, pa smo sjele s njim do hostela. Ono čega smo se bojali, to nam se i dogodilo. Starček je vozio 20 km/h, tri puta nas je vozio u krug i na kraju je jadan išao od vrata do vrata da pita za kućni broj jer ga nije mogao naći. Ulica u kojoj smo bile smještene je bila dosta mračna, pa nas nije htio pustiti same dok se ne uvjeri da smo našle pravi kućni broj. Ana je otišla kucati na vrata i vratila se sva sretna. "Žena mi je otvorila. Idemo, imaju slobodnu sobu." 

Pozdravile smo se s starčekom i krenule u naš hostel. Hostel je u biti bio kuća, prekrasna, ogromna, prostrana i luksuzno opremljena. No to nije bilo jedino iznenađenje. Naša domaćica koja nas je ugostila je u biti bila muškarac. Ana to nije ni primjetila, međutim, kad je bolje pogledala i sama se uvjerila. Imao/la je dugu crnu kosu, lijepo, potpuno feminizirano, našminkano lice po kojem se stvarno ne bi moglo reći da je muško te dugačke ženske nokte. Obučena je bila u usku bijelu majicu i uske hlače te smo po tome zaključili da je ipak muško. U svakom slučaju smo se iznenadili, jer odakle mi dolazimo, ovakve stvari nemate baš priliku često vidjeti. Annie, naša izrazito simpatična domaćin-domaćica nas je odvela u sobu i dala nam smjernice gdje ići što vidjeti. "Napravila sam večeru za svoje frendove, pa ako želite, možete nam se pridružiti." Naravno da smo se pridružile.

Dakle za stolom je sjedilo 6 njenih muških prijatelja, svi ulickani do jednoga. Međutim nisu pričali engleski pa smo se uglavnom hihotali i smijali, oni nama i mi njima. Soba je bila odlična, sve novo i moderno, kupaonica vrhunska, ma naprosto nemam riječi. Jedan od najboljih hostela ikad- Joan’s hostel.

JESUCRISTO VIENE PRONTO, PREPARATE!

Sljedećeg jutra smo krenuli u grad, kad smo imali što vidjeti – autobusi isti kao u Guatemali - Esmeralda from hell. Međutim, u ovima su barem pustili muziku pa se čovjek opusti i zaboravi na brige.

Kao što sam na početku rekla, El Salvador je jedna od najreligioznijih zemalja Latinske Amerike, ako ne i najreligioznija. Na svakom uglu imaju natpise  poput “ Isus Krist dolazi, pripremi se” i slično, čak i na vulkanizerskim radionicama i benzinskim crpkama.

 Sam centar je mali i može se obići u jedan dan.

Nacionalna palača i katedrala nalaze se na glavnom trgu republike, a osim toga još je znamenit i možda najbolje dočarava ovu zemlju - kip Spasitelj svijeta.

San Salvador je dosta siromašan kao i ostatak gradova Latinske Amerike, ali ako ga usporedimo s Guatemala City-em u kojem uistinu vlada bijeda, ovdje se čak jako dobro živi. Moderan grad, kafići su puni, ljudi drže do sebe, uvijek  su sređeni. U našem hostelu još smo upoznali par Nijemaca koji su ovdje na razmjeni studenata da nauče španjolski jezik. Također smo upoznali jednu stariju gospođu Beth, podrijetlom iz Velike Britanije, koja ovdje živi već dvije godine. Proputovala je čitav svijet, Australiju, Sjevernu i Srednju Ameriku, Afriku, te je obećala posjetiti i našu zemlju u kojoj nikad nije bila, ali je oduvijek željela doći.

 U Salvadoru smo se uglavnom hranili u restoranima jer smo si to mogli priuštiti s obzirom da je sve jeftino. Beth nas je pozvala da idemo s njom vidjeti vulkan blizu Salvadora i na obližnju plažu gledati zalazak sunca, što nam je bilo jako teško odbiti, ali morali smo ići natrag. Vremena više nismo imali, trebalo se vratiti doma. Iako je prvotni plan bio da idemo još i u Nikaragvu i preko Hondurasa se vratimo u Meksiko, ova opcija je otpala jer svi autobusi iz Nikaragve i Hondurasa voze preko Belize-a, a za njega nismo imali vizu. Nismo htjeli riskirati da nas zadržavaju na granici pa smo se vratili istim putem kojim smo došli - sigurnim i provjerenim. Uostalom, ovako imamo razlog da se vratimo opet jednog dana  i dovršimo naš prvotni plan.

Tako je Salvador bio posljednja avantura u našoj latinskoj ekspediciji. Toliko lijepih uspomena na prekrasnu zemlju, ljude, hranu, prirodu… Možda i jesmo bili tako daleko od kuće, zamijenili noć za dan, svaki dan se iznova umarale i odmarale, mučile i uživale, smijale se i plakale, plivale u tuđim morima, jele tuđu hranu, pile tuđe pive, živjele u tuđini i žudjele za domom… Ali najviše od svega toga smo uživale u slobodi. I sav taj umor koji je rastao iz dana u dan je bio nebitan u usporedbi s našim uspomenama. Jer što je u biti život nego jedna velika uspomena? A ako je uspomena lijepa, nije li onda i čovjek sretan?

Umor dođe i prođe, ali je bitno ono što dolazi nakon njega – osjećaj zadovoljstva i ponosa jer je uspješno postignut još jedan cilj.

 A svaki uspjeh treba proslaviti. Prema tome, živjeli!  i do slušanja.

UN PAN CUBANO, POR FAVOR

20.03.2013.

Piše: Ana Marija Jakopanec

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

 Kako smo dospjele na Kubu? Pitanje je to koje sam si postavila čim smo izašle iz aviona u Havani. Bože, gdje sam to dospjela?! Ali da krenem od početka.  Pred nama je bila nova sezona rada u Hostelu Makarska, hostelu koji je promijenio mene i moje poimanje života. Druga godina rada, znala sam što me očekuje. Puno različitih ljudi, svaki dan na stotine novih check in – check outa. Sto ljudi, sto čudi, sto pitanja, sto ideja, a tako malo slobodnog vremena. Nadopunivši malo ovu  poznatu latinsku izreku „ quot capita tot sententiae“ (Koliko glava,toliko misli), mogla bih opisati radnu ljetnu svakodnevicu. No, bilo mi je bitno da svi oni budu zadovoljni. Bila mi je bitna i nagrada koja me čekala na kraju sezone. Možda i najbitnija. Putovanje. Bogatstvo koje sam prvi puta osjetila kada sam se odmakla u svijet. Ili po povratku kući, ne znam ni sama, ali sada to nije ni bitno. Bio je bitan osjećaj koji se javio u meni svaki put kada netko spomene putovanje, kada se spomenu daleke zemlje.

Cijele godine razmišljale smo o tome gdje sljedeće otići, koja mjesta posjetiti... Neiscrpna tema o kojoj smo stalno pričale. No, kada dvije ženske biraju mjesta putovanja, nije se tako lako dogovoriti kako se možda čini. Tina crno, ja bijelo, ona lijevo, ja desno...  A onda me jedan dan pogodilo njeno pitanje:  „A što misliš o Kubi?“  Zuuum, ko kamenom u glavu. Hmmmm... „Castro? Salsa? Rum? Cigare? Plaže? Jel to mislim o Kubi?“ I mislila sam, znala da želim otići tamo. Nakon toga usljedio je detaljan plan putovanja. Ukratko - Moskva, Kuba, Mexico, Srednja Amerika! Imale smo plan. Plan koje smo uskoro provele u djelo.

A onda je došao i taj dan, dan kada sam izašla iz aviona i kročila na kubansko tlo. Prva stvar koja mi je pala na pamet je „možda ovo i nije bila najpametnija ideja“. Bile smo umorne od puta, 13 sati leta, 6 sati vremenske razlike, neispavanost, neizvjesnost, večer... Izašle smo iz aviona i pred nama je stajao aerodrom. Stajao... tj. jedva stajao. Izgledao je dva puta gore od našeg Autobusnog kolodvora. I tri puta gore zaudarao. Vlaga se osjećala na svakom koraku. Kao i komunizam u svakom pogledu. Pogledala sam Tinu bez riječi. Umor na njenom licu nije mi dopuštao da postavljam previše pitanja. Stale smo u red za provjeru putovnica. Naravno, bile smo na kraju, jer kada smo i ušle prve, vratili su nas na drugi kraj da kupimo vize. Stajale smo neko vrijeme u redu kada je Tina odlučila sjesti. Dala mi je svoju putovnicu i otišla naći sjedalo. Taman me prošla početna skeptičnost kada je nestalo struje. Mrak. Mrkli mrak. Nisam više vidjela ništa. Samo se čulo komešanje ljudi... „Super, kako ću sada naći Tinu? Stvarno super... „ Izvadila sam mobitel nebi li mi pomoglo da u masi posvijetlim i njeno lice. No nije ga bilo dobrih par minuta, kao ni struje. Onda je napokon sve ponovno bilo osvjetljeno. Mislim da nije laknulo samo meni nego i ostatku ljudi koji su se našli u istoj situaciji. No prošlo je i to. Samo sam željela stići do sljedeće lokacije, sobe koju smo imale rezervirano. Prošle smo provjeru putovnica. Ponovno sam se osjećala super, pogotovo kada mi je Kubanka koja je radila na provjeri rekla „Welcome to Cuba!“ Bio je to dobar osjećaj. Krenule smo muvati se po aerodromu, promijenile novce i sjele u taksi.

Vožnja je trajala nekih pola sata. Bila je ugodna, a šofer nam je pokazao Trg revolucije - Plaza de la Revolucion. Izgledao je fantastično. Fidel Castro, Che Guevara i Camilo Cienfuegos. Uvod baš kakav čovijek može samo poželjeti.

 Došle smo na odredište. Kuća ograđena bijelom visokom željeznom ogradom. Izgledala je lijepo.  Odavala osjećaj sigurnosti koji mi je baš trebao. Pozvonile smo i simpatičan starac od kojih 90 godina pojavio se na vratima -  Ponce, naš domaćin. Uveo nas je u kuću i dao par savijeta. Neki od njih su bili: „ne mijenjajte novac na ulici, čim se spusti mrak vraćajte se taxijem, ne miješaajte se puno sa lokalnim momcima i nećete imati problema“. Smjestile smo se u sobu koja je bila dosta mala i zagušljiva. Ali imala je bar pive u frižideru  i to mi je bilo dovoljno da ne prigovaram previše. Bacila sam se na krevet i odahnula. Bila sam neizmjerno sretna iako mi je bilo užasno vruće, a klima nije bila od prevelike koristi.

Iduće jutro probudile smo se dosta rano. Uslijedio je doručak kojeg smo platile skoro kao pola sobe, ali isplatilo se. Dva jaja, papaja, mango, banana, kava, kakao, mlijeko, sok...  Iako smo ga sljedeće jutro preskočile, najela sam se više nego sve ostalo vrijeme provedeno na Kubi.

Krenule smo u razgledavanje koje je trajalo satima. Hodale smo i hodale. Otočje okruženo Meksičkim zaljevom, Karipskim morem i Atlantskim oceanom. A mi u sredini... Pa odakle krenuti ni same nismo znale. Ali smo hodale. Okolne zgrade i auti stalno su mi okupirali pažnju. Arhitektura je iz vremena španjolske kolonijalizcije- samo što je ta gradnja potpuno oronula. Postajalo je sve toplije a vlaga u zraku sve neizdržljivija. Tipično za tropski pojas. Da me se pita što sam točno vidla taj dan, ni sama ne znam reći. Osjećaj koji je bio u meni teško mogu opisati. Tako daleko, sloboda i osjećaj odgovornosti koji imam... Neopisiva kombinacija osjećaja preplavljivala me.  Sve dok me nije preplavio osjećaj gladi...

Došlo je vrijeme ručka, možda čak i prošlo, a mi nismo mogli prestati misliti o hrani. Što kupiti? Ili bolje rečeno gdje? Kada smo već kod kupnje, na kubi postoje dvije valute. Jedna je njihova lokalna, kubanski peso, a druga je kovrertibilni kubanski peso za turiste koji je 24 puta veći od njihovog lokalnog. Mislim da vam je sve jasno. Omjer 1 CUCa je 1 američki dolar. No čak i kada sam to prožvakala ostajalo je pitanje što pojesti. Našle smo pekaru i ušle u nju. Ostala sam zbunjena... Izgledala je prastaro i izbor kruha bio je nikakav. I to samo kruha, ničeg drugog nije bilo u trgovini. Promrmljala sam na španjolskom „ un pan cubano por favor “. Žena se bez riječi okrenula i bacila kruh pred mene na pult. Puf! Onako rukom, bez papira, bez vrečice, bez riječi. Kako kulturno i higijenski dobacila sam Tini. Samo se nasmijala. Uzela sam taj kruh okrenula se i otišla. Ljubazno baš kao što je i sama prodavačica bila.

   Nastavile smo naš obilazak polugladne sve dok se nije spustila večer. u međuvremenu razgovarale smo sa dosta lokalnog stanovništa. Žena koja je tvrdila da je naša susjeda, odvela nas je u tvornicu cigara, odnosno u kuću obitelji koja tamo radi. Prodavali su cigare po puno povoljnijoj cijeni nego što je, kako oni kažu, u samoj tvornici. Ne bih se kladila da je to baš tako, ali ajde. Dok smo shvatile princip njihovog prodavanja priči, već smo ostale bez 70ak eura u džepu... Kupile smo kutiju Monte Cristo cigara iako su bile skupe za naš buđet i nismo željele, ali vjerujte mi da kada ste tamo, nije moguće otići sa istim iznosom novaca u džepu sa kojim ste i došli. No opet, jednom se ide na Kubu i grijeh je otići bez cigara, to je činjenica. Svima je cilj izvuči što više novaca od turista. To ni ne čudi, svima nama koji se bavimo turizmom to je cilj, tako da me ta činjenica i nije previše uzrujavala, iako smo na svakom čošku davali novce za nešto. 

Hoćeš slikat auto – plati. Hoćeš neku informaciju? E nećeš ako ne platiš... I tako u krug. Razgovarale smo sa jednom ženom o političkom statusu Kube. Sa dolaskom Raula na vlast dešavaju se promijene na bolje tvrde.

Vratile smo se u našu casu, popile pivu i išle spavati. Još smo uvijek osjećale vremensku razliku pa smo zaspale čim smo legle.

Sljedeće jutro imale smo let za Cancun i u Srednjoj Americi provele par tjedana.

VIVA LA REVOLUCION!

Nakon skoro mjesec dana vratile smo se nazad u Havanu. Opet ista procedura, kupi vizu, stani u red... Sada više nije bilo nikakve nervoze, znale smo što nas čeka. Ovoga puta bile smo mudrije pa rezervirale smještaj u samom centru Havane.

Casa Tayra i Leo. Odlični ljudi. Odlična soba sa terasom na 3. katu! Tayra je žena u kasnim 30 - ima, doktorica po zanimanju i jedna vrlo ugodna gospođa golubljeg pogleda. Ispričala nam je kako je živjeti na Kubi. Iako je ona i njezina obitelj dobrostojeća, jedna je od rijetkih koja ima dozvolu da radi sa turistima i ponudi svoj dom kao privremeni smještaj. Ispričala je kako u stanovima žive generacije i generacije naraštaja. Kako gotovo pa i nije moguće kupiti stan, em zbog financijskih mogućnosti koje im to ne dopuštaju pa do zamjene stanova. No kako oni kažu, pod kakvim su režimom bili, sada im i nije tako loše. 

Također je mnogo Hrvata odsjelo kod nje u stanu. Kaže da mnogo muškaraca iz  Europe dolaze na Kubu iz razloga što za jeftine novce mogu naći mlade Kubanke, na što smo se mi zgrozile. Kad smo malo bolje pogledali po gradu i na plažama uistinu su oko nas bili uglavnom stariji bijelci sa mladim Kubankama. Stravičan prizor.

 Tek smo pri drugom dolasku u biti doživjele Kubu u punom njenom sjaju. Zadnjih 4 dana našeg jednomjesečnog putovanja završava upravo tamo gdje je započeo. Na veličanstvenoj Kubi. 

U dva dana obišle smo sve znamenitosti: Katedralu San Cristobal u starom gradu, Jose Marti Memorial, Nacionalno Kazalište, kao i Nacionalnu biblioteku, razne četvrti koje se mogu danonoćno razgledavati.

Ali kada se spusti večer, život tek počinje. Ako isključimo to što se ulicama sljeva prljavština, što u tih pet dana niti jedan dan nismo vidli ljude koji imaju nakanu pobrinuti se za otpad niti ništa takvoga, sve nestane kada se spusti večer a kubanci iznesu svoje stolove na ulice, raspale salsu, piju, plešu i jednostavno uživaju u životu. Piju puno, a kako i nebi kada im je rum jeftiniji od vode. I usput rečeno, užasno je jak. Špirit kako bi moj tata rekao. Ali sa kolom je... hmmm, odličan rekla bih. Znale bi sjediti na terasi i gledati kako uživaju, mladi i stari. Mislim da im je disko klub nepoznanica. Ali ako i ne znaju za njega, svakako znaju kako uživati.

Zvukovi salse odzvanjali su cijelim gradom. Bio je to nevjerovatan osjećaj.  Zapravo, srce svega čine ljudi, njihova energija koja ne može a da te ne obuzme, njihovo bogatstvo iako novaca nemaju... Kuba je mjesto koje sam voljela i mrzila u isto vrijeme iz mnogo razloga.  Možda zbog svih tih emocija koje je pobuđivala u meni, toliko mi se urezala u srce. Otok na kojem su prvobitno isljeljavani robovi iz Afrike, otok koji je oduvijek bio izoliran i drugačiji, od omraženog diktatora Fulgencija Batiste, preko Fidela Castra i njegove desne ruke Che Guevare, od silnih pobuna i revolucija, otpora, pa do današnjeg dana, kad se stvari mijenjanju nabolje, Kuba je bila i ostala autentična, originalna i svoja.  I za kraj, što da kažem nego:

„VIVA LA REVOLUCION CUBANA!“ – jer da nje nije bilo ,ni Kuba ne bi bila ovakva kakvu smo je Tina i ja upoznale i zavoljele.