Piše: Tina Paunović
Snimili: Ana M. Jakopanec i Tina Paunović
Zelena boja, djetelina, viski, Guiness pivo, sveti Patrik i ovce
su obilježja… Koga, čega? IRSKE! Naravno
da je riječ o Irskoj – najsretnijoj
zemlji na svijetu, kako su je oni sami prozvali. S obzirom koliko se alkohola
konzumira u ovoj maloj zemlji,
na dnevnoj bazi,
možemo i razumjeti zbog čega su
najsretniji ljudi na svijetu. Međutim, oni ne misle na tu vrstu sreće već smatraju
da svojim prisutstvom donose sreću drugima, a i sebi. Tako je upravo od ovog naroda poteklo ono
praznovjerno ljubljenje loto listića prije izvlačenja – za sreću! A zamislite tek koliko ćete biti sretni ako vas Irac ili Irkinja
osobno poljube. Jer, ne zaboravimo, tko je sretniji od Iraca? Nitko.
Upravo, iz ovog vjerovanja razvio se izraz : Kiss me, I’m Irish!, koji doslovno
znači, poljubi me, ja donosim sreću,
a u Irskoj je vrlo popularan i služi kao ulet strancima. Međutim u prošlosti
ovaj izraz luck of the Irish tj. irska sreća nije imao tako pozitivnu konotaciju kao danas,
već je upotrebljavan kao rasistički izraz. Naime, prije su Britanci smatrali
Irce nesposobnima za uspjeh u poduzetništvu ili trgovini ili bilo kojem drugom
poslu. Zbog toga je njihova uspješnost, nakon što je trgovina u Irskoj počela
cvjetati, a Irci postali bogati, bila pripisana
"sreći", a ne njihovoj sposobnosti. I odatle se taj naziv ukorijenio u narod te
se očuvao do danas.
Pa što reći o vječno
nasmijanim, veselim i raspjevanim Ircima i njihovoj domovini? Ništa loše, u
svakom slučaju.
Ana i ja smo za Dublin letjele iz Budimpešte 19. 2. 2013.
Letjele smo Ryanairom, irskom
niskobudžetnom avio kompanijom. Nemam nekih velikih riječi o Ryanairu – ono što platiš, to i dobiješ.
Dakle, ponesite samo ručnu prtljagu, očekujte let bez ikakvih obroka i pića te
stalnu i neizbježnu gužvu. Isto tako očekujte neprestano prešetavanje stjuarda
koji će vam sve i svašta pokušavati prodati. I ne nadajte se da ćete moći
odspavati jer je prebučno, em od stalnog vikanja stjuarda, em od zveckanja
kovanica, em od pilota… Sve u svemu, ova vožnja više podsjeća na školski
autobus nego avion, ali isto tako cijene karata su slične autobusnima ako ne i
niže, tako da nema kukanja.
Glavni razlog našeg dolaska u Irsku bio je poslovne prirode – došle smo na Hostelworld konferenciju, koja
se održava svake godine u nekoj drugoj državi. Ovi događaji su namjenjeni susretima vlasnika i radnika u hostelima iz cijelog svijeta, te smo mi kao jedini Hrvati ujedno predstavljali čitavu zemlju, a ne samo grad Makarsku.
Konferencija je obuhvatila niz zanimljivih, humorističnih predavanja. Glavni cilj Hostelworld konferencije je da stručnjaci na primjerima uspješnih ljudi
izdvoje najbitnije segmente njihova uspjeha kako bi i mi na njihovom primjeru
poboljšali svoj posao. Osim toga kao motivacija hostelijerima, nakon predavanja
održavaju se Hoscar nagrade, u
različitim kategorijama, za najbolje hostele u svijetu. Cijela ova večer
nalikovala je dodijeli Oscara. Večera je bila vrhunska, pilo se vrhunsko vino, sve
je bilo odmjereno – prava gala večer.
"Mislim da nisam u životu
jela bolju hranu i pila bolje vino", bio je Anin komentar na cjelokupnu
večeru, a s obzirom da se razumije u enogastrologiju, treba joj vjerovati. Osim
odličnih savjeta, ovakvi susreti su dobri za upoznavanje hostelijera iz
čitavog svijeta, razmjene različitih iskustava i primjene novih ideja u
vlastitom hostelu.
Nakon što smo uspješno obavili posao u par dana, ostalo nam je
vremena za istraživanje Dublina i zapadne Irske.
Naš hostel Sky Backpacker’s
je bio smješten u samom centru Dublina, te smo odatle mogle lako obići grad. Od
zračne luke do glavne O'Connell ulice
u Dublinu, putovali smo autobusom za 15 kn, što je najjeftiniji način dolaska
do grada(autobusi br. 16 i 41). Hostel je bio odličan, pozicija je bila
u centru centra, nije bio bučan i sve je bilo blizu te ga toplo preporučamo svima koji se odluče ići
u Irsku. Što se tiče cijena, Dublin je skup grad prema našem standardu kako u
restoranima, tako u svemu.
A LOVELY
DAY FOR A GUINNESS
Kad dođete u centar Dublina prvo će vas iznenaditi desetak
prekrasnih mostova preko rijeke Liffey koja se ulijeva u Irsko more. Ugođaj je
sličan šetnji našim dalmatinskim gradovima, pogotovo kad se niotkud stvore jata
galebova i žicaju vas hranu.
Naše prvo stajalište bilo je Tvornica Guinness-a koju
uopće nismo trebale tražiti, već smo je namirisale. Miris prženog ječma
nas je toliko omamio da smo samo slijedili trag, sve dok nas nije doveo do
ogromnog zdanja sa natpisom Guinness Storehouse. Ne znam jel uopće treba pisati
o Guinness-u, kad iz prakse većina ljudi zna, što je, čije je i kakvo je. Ali, nije
za odmet ponoviti:
Arthur Guinness tvorac je istoimenog piva koje je nastalo u
18.stoljeću – nakon što je zakupio staru pivovaru i od nje napravio pivskog zmaja
koji danas proizvede više od 850 milijuna litara godišnje. U ovom muzeju se
uistinu može svašta vidjeti, od svih ambalaža u kojima se pivo prodavalo,
reklama koje su ga pratile pa do kompletne povijesti tvornice i obitelji
Guinness. No ono što je svima najzanimljivije, a pogotovo poznavaocima piva
poput nas dvije, je čaša najboljeg piva koju dobijete u muzeju, a takvu ne
možete nigdje drugdje probati. Ovo me podsjetilo na nas doma – kad stari radi
orahovicu, uvijek ima onu jednu demežanu s najboljom orahovicom spremljenu u
radionici. I ta je za nas, a ostatak je za druge. I jedino zbog toga se isplati
platiti kartu Guinness-u 120 kn – da probate najbolje.
Nakon tvornice put nas je doveo do Katedrale sv. Patrika, zaštitnika Irske i misionara koji je zaslužan za pokrštavanje poganih Iraca u 5. stoljeću. Uz njega se vezuje i nacionalni simbol Irske – djetelina s tri lista (shamrock) jer je prema legendi koristio upravo djetelinu da bi objasnio Ircima sv. Trojstvo. Danas se u njegovu čast slavi St. Patrick’s day, 14. 3., svake godine. Iseljavanjem Iraca u druge zemlje, ovaj nacionalni blagdan se proširio po cijelom svijetu, pa tako i kod nas. Odmah blizu katedrale nalazi se srednjovjekovni grad Dublinia, tj. ostaci srednjovjekovnog grada od kojeg je nastao današnji Dublin. Inače u proljeće i ljeto se ovdje znaju održavati predstave iz vremena starih Vikinga i Kelta.
Sljedeća znamenitost na našem putu bio je Dublin Castle koji je do 1922. bio sjedište britanske vlasti u
Dublinu, a nakon što je Irska postala slobodna, ovaj dvorac je simbolički bio
predan novoj irskoj vlasti.
Trinity College i Bank of Ireland nalaze se isto u
blizini, međutim nisu baš uočljivi pa smo mi prvo prošli kraj njih, a da nismo
ni primjetili. No po velikom broju studenata i poslovnih ljudi na kraju smo
zaključili da to mora biti ono što tražimo.
Ljudi moji, to je to što se ima vidjeti od znamenitosti u irskom
glavnom gradu. Sve ostalo su pubovi, pubovi
i pubovi. I to skupi pubovi.
Najjeftinija piva je 5 €, a teško je stati na
jednoj, uz Irce koji se uvijek pobrinu
za dobar ugođaj te uz fantastičnu irsku glazbu koja odmah podigne raspoloženje.
U Dublinu NEMA praznog puba, to ovdje jednostavno ne postoji. Nevjerovatno – u bilo
koje doba dana i noći, pubovi su uvijek puni. A što se tiče Iraca, nije da se
štede – piju i žene i muškarci. Tako smo Ana i ja jednog dana sjele u pub oko
podne i saznale zanimljivu stvar. Ircima je zabranjeno točiti alkohol prije 12:30 h. Pošto je bilo
blizu tog vremena, već se čitava ekipa Iraca skupila na šanku i počela nervozno
lupkati nogama da dočekaju podne i po. Čak su preklinjali konobaricu da im
preko vremena utoči pive, međutim nježno ih je odbila jer su kazne, po tom pitanju, drakonske.
Osim Dublina naše putovanje obuhvatilo je i Galway, Burren i Cliffs of Moher.
Galway, grad u
zapadnoj Irskoj je nazvan kulturnim središtem Irske zbog različitih umjetničkih
festivala koji se ovdje održavaju svake godine. Osim toga nalazi se u pokrajini
Burren koja je poznata po svojim
arheološkim nalazištima iz doba Kelta i kamenom podneblju, te iz tog razloga
privlači brojne turiste.
Mi smo posjetili jednu irsku farmu, te nas je domaćin poveo
sve do vrha svog dijela Burren – a. Ispričao nam je kako su u prošlosti irske
obitelji bile vlasnici čitavih planina, međutim njima je danas ostao samo jedan
mali dio za poljoprivredu i ovce. Također nas je odveo do neobičnog stabla za
kojeg Irci vjeruju da ispod njega žive vilenjaci. Navodno, ako imate neku brigu
priđete stablu, šapnete mu brigu i zavežete za granu komad odjeće pa će
vilenjaci poraditi na vašem problemu. Ovakvih stabala ima posvuda po Irskoj jer
su priče o vilenjacima duboko ukorijenjene u irsku tradiciju.
Sljedeće i posljednje naše iskustvo u Irskoj je bio – Cliffs of Moher – spektakularni prizor
litica koje se izdižu 120 m u zrak iz Atlantskog oceana.
Savršenstvo, to bi
bila jedina riječ koja bi bila dostojna ovog iskustva. Čisto savršenstvo. Čak
se u jednom trenu zapitate jeli to uistinu stvaran prizor ili je sve samo lijep
san. A onda vas zapuše svježi vjetar s Atlantika i shvatite da je ipak sve
stvarnost i sretni ste što ste se našli u tom trenu na tom mjestu.
Irska je zemlja koja je u mnogočemu slična Hrvatskoj. Kako u
povijesti tako u prirodnom bogatstvu, vjeri i mentalitetu. Ova zemlja je, poput naše,
u prošlosti bila dugo godina pod tuđom vlašću te je dugo trajala njena borba za
neovisnost. Također, pokušavalo joj se nametnuti drugu vjeru,
međutim i u tome se izborila za vlastita uvjerenja. Bila je u prošlosti
izrazito emigracijska zemlja, da bi unazad petnaestak godina postala ponovo imigracijska,
baš kao i naša, zahvaljujući svom ubrzanom gospodarskom razvoju. Uz sve
prirodne ljepote koje posjeduje, vesele ljude, savršenu glazbu koja smiruje i
nadahnjuje u isto vrijeme, najbolje pivo na svijetu, sreću koju njen narod
prenosi drugim narodima, ostaje malo toga lošega što se ovdje može vidjeti.
Još jedna zanimljivost vezana za Irsku, za one koji su se možda
pitali – istina je, većina Iraca i Irkinja ima crvenu kosu i zelene oči.
I na kraju bih još samo htjela
citirati poznatog i meni omiljenog irskog književnika, na kojeg su Irci itekako
ponosni, a koji kaže :
"Pobrini se da u životu
dobiješ ono što voliš, ili ćeš biti
prisiljen voljeti ono što dobiješ." - George
Bernard Shaw
Prema tome, pobrinite se.
