EGYPT - THE GIFT OF THE NILE

EGIPAT - DAR NILA

Slika 1. Piramide u Gizi

Naše ovogodišnje putovanje počelo je na Balkanu,a završilo na najjužnijem afričkom rtu - onom Dobre Nade.

Slika 2. Štovanje mačaka u staroegipatskoj
 civilizaciji

U Egipat smo stigli letom iz Atene, nakon što smo autobusima prešli Crnu Goru, Makedoniju, Albaniju i Grčku. Na aerodromu u Kairu nas je skupio simpatični sredovječni čovjek imenom Muhamed. Prvo što nas je upitao bilo je želimo li cigaretu i izvadio kutiju crvenog Marlbora. Mi smo odbile te nas je Muhamed odveo u naš hostel.

Nakon što smo stigli, upoznali smo naše domaćine, Nesru i još jednog Muhameda. Inače toplo preporučam smještaj u kojem smo mi bili, a zove se Miami Cairo hostel. Nalazi se u centru grada, jeftin je i osoblje je vrlo ljubazno. Pošto sam ja bila dosta umorna od puta, a Ana je bila preuzbuđena da bi išla spavati, ona je sama otišla u obilazak grada. Nakon toga uslijedilo je njeno ushićenje - kako je bio zadnji dan Bajrama ulice su bile preplavljene ljudima.

“Stotine, ma što stotine, tisuće, tisuće stotina ljudi su na cesti. Auti ne mogu prolaziti, svi svima trube - toliku buku i vrevu nikad nisam vidjela. Kao da si usred krcatog kluba gdje se svi guraju i gužvaju jer nigdje ne možeš proći.” - rekla je Ana ushićeno. Tu noć smo provele na balkončiću zgrade u centru Kaira osluškujući sav taj žamor i uživajući u toplini vruće egipatske noći.

Slika 3. Plaža u Aleksandriji

Već sljedećeg dana smo krenuli na put za Aleksandriju, drevni grad na južnoj obali Sredozemnog mora. Cijene u Egiptu su dosta jeftine i još uz to se od vas očekuje da se cjenkate, što nam je omogućilo da do Aleksandije ne idemo vlakom nego taksijem. 

Slika 4. Detalj ispred ribarnice u Aleksandriji

Ako bih morala usporediti Egipat s nekom drugom zemljom gdje smo dosada bili, na pamet mi prvo pada Indija. 

Slika 5. Svakodnevica u Kairu

Sličan je stil gradnje i  urbana arhitektura, dosta je prljavo na ulicama, prepuno smeća, nesigurno i posvuda su muškarci koji vas promatraju i dobacuju. Najsigurnije što možete napraviti je iznajmiti taksi i voziti se uokolo jer u Egiptu se itekako ima što za vidjeti. Da ne spominjem da ste na taj način spriječili mogućnost da vas opljačkaju što ovdje nije rijetkost.

Slika 6. Tržnica u Aleksandriji

Vožnja do Aleksandrije je trajala tri sata i svašta smo putem vidjeli - kako Nil iz pustinje radi oazu poljoprivrednog obilja i egipatski zoo sa svakakvim životinjama (između ostalog i psima vrste Husky i Newfoundlander).

Slika 7. Citadela u Aleksandriji

U Aleksandriji smo dobili dosta loš smještaj za skupu cijenu. Inače tako kod nas izgledaju hosteli, a nikako hoteli, no dobro. Što je tu je. Pozitivna stvar  je da su ovdje svi pričali francuski pa sam mogla malo ponoviti gradivo. Ovdje smo čak vidjeli par Europljana po kafićima jer ovo kao i svako primorsko mjesto obiluje kafićima i restoranima. 

Slika 8. Ostaci iz rimskog doba u Aleksandriji

Ono što svakako treba posjetiti je Citadel, Aleksandrijsku knjižnicu, Pompejev stup, Katakombe i ostatke rimskog amfiteatra.

Slika 9. Motor za petero ljudi

Promet u Egiptu je specifičan. Svaki auto je barem sa strane oštećen i to zbog uvjeta na cesti. Kad smo prošle godine došle u Indiju, doživjele smo šok jer se ta vožnja pretvorila u realan strah za život. E pa u Egiptu je bilo slično, samo što smo mi već  takvo što preživjele pa smo se lakše nosile s tim. Naša sreća je bila u tome što smo naišli na dobre ljude koji su pazili na nas i brinuli se da nam se nešto ne dogodi.

Slika 10. Crvena piramida u Dahsuru

Slika 11. Egipatska funta

Inače, od drevnog Egipta, kakvog poznajemo iz povijesnih udžbenika, ovdje su ostali samo spomenici. Danas je to arapski, siromašni svijet koji se bori da preživi svim sredstvima. A kako su i sami shvatili, najbolji izvor zarade su turisti. Jedan savjet za sve koji idu u Egipat; ako ikako možete ne uzimajte ture za posjet piramidama jer će vas ispasti jako skupo. Tako je naš posjet piramidama na kraju doveo do toga da smo u drugim zemljama morali ograničavati sredstva  jer su nas doslovno opljačkali… Prvo treba platiti vozača, a inače kad želite uzeti turu piše da košta recimo 10 eura. I vi si pomislite super, kako jeftina cijena za piramide. Međutim nitko vam ne kaže što još trebate platiti. Pa ću vam reći: Vidjet ćete par lokaliteta i svugdje morati platiti ulaz. Zatim idete u tvornice tepiha, gdje morate kupiti barem jedan mali tepih. Zatim idete u tvornicu papirusa gdje morate kupiti barem dva papirusa. Zatim idete do piramida u Gizi gdje morate unajmiti konja ili deve i dobijete vodiča, kojeg opet treba posebno platiti, kao i deve i konje. Ali to nije sve. Na kraju će vas žena pokušati ucijeniti da kupite paket parfema za par tisuća kuna.  Na sreću smo na vrijeme shvatili da nas želi prevariti te smo tu povukli crtu i suprotstavili se. Međutim ona je počela prijetiti da moramo to kupiti i da ne možemo otići. U zadnji tren je stigao naš vozač Muhamed te joj nešto odbrusio i na kraju smo otišli bez parfema. Na kraju ture smo posjetili Egipatski muzej koji bi nam sigurno ostao u ljepšem sjećanju da se sve ovo ranije nije izdogađalo.  Ovo je bilo jedno od najgorih iskustava na našim putovanjima ikad, zato ako želite ići vidjeti piramide, iznajmite taksi i dogovorite se s vozačem za cijenu; sigurno ćete proći barem upola jeftinije nego mi.

Slika 12. Đžamija sultana Hasana u Kairu

Što se tiče Kaira, to je uistinu prekrasan grad. Malo južnije nalazi se Memphis, drevna egipatska nekropola.  Još od 19. stoljeća Kairo je bio turistički centar, a ljudi iz cijelog svijeta dolazili su da vide spomenike i artefakte drevnog Egipta, naročito piramide. Zakon koji je donesen, a kojim se zabranjuje izvoz ovih blaga, znači da je Egipatski muzej u Kairu jedino mjesto gdje mnogi predmeti mogu biti viđeni.

Slika 13. Džamija sultana Hasana

Ono što se mora vidjeti u Kairu je Islamski Kairo - središnji dio koji je najznamenitiji po svojim povijesnim građevinama u islamskom stilu, a kojim dominira Kairska citadela. One su pod ovim nazivom upisane na UNESCO-v popis još 1979. godine. 

Od islamskih spomenika najznamenitiji su: džamija  Al-Asa, džamija Al-Hakima, Saladinova citadela, džamija sultana Hasana i džamija Al-Rifa.

Egipat je zemlja kojom dominira vruća pustinja i velika rijeka Nil. Njene godišnje poplave bile su presudne za život faraonskog Egipta koji skoro nije imao kišnih razdoblja. U zemlji u kojoj dominiraju sunce, velika rijeka, pustinja i poplave razvilo se promišljanje svijeta koje svoj izvor temelji na harmoniji prirodnih sila s onima božanske prirode. 

Najprikazivaniji bogovi egipatske mitologije i umjetnosti su Amon Ra, Izida, Oziris, Set, Anubis i Horus.

Slika 14. Toranj u Kairu

Povijest Egipta je započela tek 1799. kad je Jean Francois Champolion u pratnji Napoleona u pohodu na ovu državu, donio sa sobom u Francusku nove ideale izazvane mnoštvom monumentalnih spomenika koje ljudsko oko nije vidjelo tisućljećima. Nakon što je 1822. dekodirao hijeroglife, započeo je interes svijeta za egipatsku kulturu.

Egipatska povijest bilježi 31 dinastiju, a postoji par njih koje svakako treba izdvojiti. Takva je četvrta po redu koja je vladala 2500 g. prije Krista - dinastija kralja Keopsa, Kefrena i Mikerina, trojice vladara i vlasnika triju piramida u Gizi. 

Slika 15. Piramide u Gizi

Piramide su ustvari faraonove grobnice, mitološko - povijesna obveza faraona da idealnim oblikom pokaže svoje savršenstvo. Međutim razlog zašto su građene i zašto su prestale biti građene je nepoznat. Nakon dvanaeste dinastije njihova gradnja je zuvijek prestala. Osim piramida, u Gizi se može vidjeti i Sfinga. Velika Sfinga, kasnije statua boga Harmakhisa, još krije istinu o sebi. Pretpostavlja se da je trebala čuvati piramide.

Slika 16. Velika sfinga u Gizi

Slika 17. Piramida faraona Mikerina

Petnaesta dinastija je značajna po tome što je utemeljuju Hiksi  (jedan od semitskih naroda), koji su bili na vlasti 500 godina te ih je iz Egipta izbacila sedamnaesta dinastija tzv.  tebanska (nova prijestolnica u Tebi) koja utemeljuje Novo Kraljevstvo. Osamnaestoj i devetnaestoj dinastiji pripadaju najpoznatiji egipatski faraoni: Amenofis, Tutmozis, Hatšepsut i Tutankamon. Grobnica faraona Tutankamona pronađena je tek 1922. sa gomilom blaga i faraonovom mumijom.

Oko 500 g.p.K. Egipat pada pod vlast Perzije, a u 4.st.p.K. ga Aleksandar Makedonski pretvara u pokrajinu svoga Carstva. Nakon toga Aleksandrov vojskovođa iz porodice Ptolomejevića dobija Egipat na upravu.

Egipat je mnogo spominjan i u Bibliji kao zemlja ropstva  iz koje je izašao Abraham, praotac ljudi. Posljednja egipatska kraljica Kleopatra vodila je s Rimom borbe u pokušajima da spasi svoju zemlju ali 30. godine je August raspršio njenu vojsku, a nju je htio odvesti u Rim kao ratni plijen svom trijumfu. Saznavši njegove namjere, ona se otrovala, a Egipat je postao rimska provincija. Od 395.godine postao je bizantska pokrajina, a oko 640.godine ga osvajaju Arapi.

Slika 19. Detalj s ulice u Kairu

Egipat je imao burnu povijest: šarenilo naroda izmjenjivalo se na njegovoj šahovskoj ploči.  Iako je  imao " nezavisnost" još početkom 20. stoljeća, i dalje su Britanci i Francuzi zadirali u njegove unutarnje prilike. Gemal Abdel Naser, egipatski predsjednik, je za Arape na Bliskom istoku postao novi Saladin - borac koji će imperijalni Zapad protjerati iz njihove sredine. Tek pobjedom Nasera nad Britancima, Francuzima i Izraelcima u Sueskoj krizi 1956. je Egipat postao nezavisan u pravom smislu riječi. Bio je zajedno sa našom bivšom Jugoslavijom  dio pokreta Nesvrstanih, tj. zemalja koje se u Hladnom ratu nisu htjele opredjeljiti ni uz SSSR ni uz SAD.

Slika 20. Velika ili Keopsova piramida 

Današnji Egipat je po mom mišljenju dosta nepovoljno mjesto za život. Em zbog ekstremnih vrućina, em loših higijenskih uvjeta, loše političke situacije u državi, siromaštva... S druge strane - bogata povijesna pozadina, tisuće prekrasnih plaža, mediteranska kuhinja i prekrasni krajolici u kojima se izmjenjuju pustinje, oaze i more, čine Egipat usprkos svemu, popularnim odredištem za turiste iz cijeloga svijeta. Kad bi me netko pitao bi li se opet vratila tamo, rekla bih, svakako. Jer toliko toga je ostalo neviđenog u ovoj prekrasnoj, misterioznoj zemlji. 

Slika 21. Egipatske deve

Najviše sam se radovala Egiptu radi bake koja je uvijek sa zanosom pričala o toj zemlji, uglavnom zbog Omara Shariffa. Na ovom putu sam često razmišljala o njoj, o njenom životu, zadnjim riječima… Kad me pogledala i rekla stisnutim osmjehom (ne mogu razabrati jeli to rekla kroz smijeh ili plač):" Ovo je kraj.", i otišla dva dana nakon toga. Navečer se uhvatim kako mi misli odlutaju u neku drugu galaksiju gdje joj postavljam pitanja kako je i odjednom se umirim, kao da me ona utješi. No očito neću saznati jeli to sve moja mašta ili stvarnost. Treba uživati u životu i ne razmišljati o smrti… Svi ćemo umrijeti, neki prije neki kasnije. 

Slika 22. Horus vodi kraljicu Nefertari k Ozirisu, papirus

A dotad treba misliti na sadašnji trenutak, u kojem smo živi i zdravi i u kojem činimo dobro. 

Jer ako je vjerovati Egipćanima jedna nit dobra vuče jače nego konop  sile. A ako činimo dobro u život vječni će nas povesti bog Oziris, otkupitelj grijeha i milosrdni vladar rijeke Nil. 

A ako želimo biti slični savršenoj egipatskoj rijeci te dobiti pravo na vječni život sa Ozirisom, Izidom, Horusom i ostalim bogovima - dobro koje činimo moramo raditi u tajnosti baš kao što i Nil skriva svoj sveti izvor.

ROMAN EMPIRE / RIMSKO CARSTVO

Piše: T.P.

“Jer tko može biti toliko bezvrijedan i ravnodušan da ne želi saznati na koji način i pod kojim ustrojem su Rimljani uspjeli u manje od 53 godine osvojiti čitavi naseljeni svijet - jedinstvenu pojavu u povijesti?” 

Polibije

E moj Polibije, očito ima i takvih. Ali opet, možda takvi još nisu vidjeli Rim jer da su ga vidjeli, sigurno bi htjeli svašta o njemu naučiti.

Jer Rim je grad čije je ime prekratko da bi opisalo sve ljepote koje skriva i koliko sadržaja nudi. U njemu svaki kamen priča svoju priču. Čak i onaj mali kamenčić kojeg ste slučajno šutnuli nogom hodajući bazilikama, slavolucima, trgovima i antičkim nalazištima.

Za njim su uzdisali mnogi veliki ljudi, mnogi narodi su ga htjeli za sebe, proživio je sve i svašta i još uvijek živi. Kako su ga antički pisci i nazvali Vječnim gradom - moramo se složiti da nisu puno pogriješili.  Kao da su mu prorekli sudbinu… On je bio jedan od najokupiranijih gradova u povijesti, rušen do temelja i poput feniksa podizan iz pepela. Čak ni konačni pad, kad su i sami Rimljani mislili da su ga sami svojim rukama uništili, ga naposljetku nije ubio.

Rim je neiscrpna tema klasičnih filmova (Gladijator, Ben Hur, Pad Rimskog carstva), povjesničara, arheologa, umjetnika i putnika… Danas zasigurno nije Caput Mundi (Prijestolnica svijeta) u političkom smislu, ali u povijesnom, umjetničkom i arheološkom, to sigurno jest.

“Tako propada svatko tko prijeđe moje zidine”

Rim je nastao iz skupine sela koja su se spojila u grad, a prema legendi nastao je 753.godine.

Dakle legenda kaže da je Eneja, trojanski junak, osnovao grad Alba Longu u blizini današnjeg Rima. Naslijedio ga je Numitor kojeg je s prijestolja svrgnuo brat Amulije, ubivši mu sina i zatvorivši kćer Reu Silviju u vestalski samostan. Bog Mars se zaljubio u nju te mu je rodila blizance Romula i Rema. Kad je Amulije saznao za blizance, bacio ih je u rijeku Tiber koja ih je uskoro izbacila na obalu. Tamo ih je othranila vučica Martija, a uskoro ih je i našao pastir Faustul kod kojeg su živjeli do punoljetnosti. Saznavši o svojoj sudbini uskoro su svrgnuli Amulija i vratili vlast Numitoru. Romul je dobio vlast da izgradi novi grad Rim na Palatinu. Podigao je zid oko grada da ga nitko ne ometa dok ga ne izgradi, ali zavidni Rem je namjerno ušao u nedovršeni grad na što ga je Romul, ubio.

U 6. stoljeću  P.K. Rimljani su protjerali Etruščane i osnovali republiku koja je vrlo polako napredovala i širila vlast. U 5. i 4. stoljeću su Grci rasturali Perzijance i Atena je dosezala svoj vrhunac pod Periklom, a Rimljani su nadzirali samo mali dio srednje Italije. Tek za vrijeme Aleksandra Makedonskog su Grci primjetili “barbarsko” napredovanje u Italiji. Čak ni Kartažani nisu marili za “ratare” u Italiji. U 3. stoljeću Rim je stao na čelo Italskog saveza, a stoljeće nakon zavladao je čitavim Sredozemljem.

31.godine P.K. Oktavijan je kod Akcija pobjedio Antonija i Kleopatru i postao gospodar Egipta. 27. godine je postao August što je značilo da je nakon smrti postao bog za Rimljane. Širenje Carstva prestalo je s Trajanom u 2.stoljeću te su podignute zidine od sjeverne Engleske i Škotske preko Rajne, Dunava, Sirije i Afrike. 

Za vrijeme Dioklecijana postalo je očito da ne može samo jedan čovjek vladati tolikim posjedom te je podjelio Carstvo na Zapadno i Istočno.

Težište se pomaklo na Istok gdje je Konstantin utemeljio novu prijestolnicu, stari Bizantion - novi Konstantinopol(Carigrad, Istanbul).

Današnja Italija, iako je u raznim pogledima moderna, sačuvala je puno toga povijesnog u sebi. Mi smo bili u Trstu, Veneciji, Veroni, Asizu, Anconi, Loretu, Pompejima i Rimu naravno.

Jedan od antičkih simbola Rima je svakako Kolosej - najveći amfiteatar ikad izgrađen. Zatim Forum, Trajanove terme, Konstantinov slavoluk i Circus maximus. Od mlađih spomenika istaknuti ćemo spomenik Viktoru Emanuelu II, tzv. Oltar domovine i fontanu Trevi.

Pompeji su jedan od najdragocijenijih primjeraka arheologije u Italiji. Bili su grad Etrušćana, Grka i Rimljana. Stanovnici  uopće nisu ni bili svjesni da žive u blizini vulkana koji je 79.g. eruptirao i potopio grad sa lavinom. Zbog ovog fenomena čitav je grad očuvan u potpunosti te u tom smislu služi kao muzej na otvorenom.

" Vi ste biskup čija je vlast unutar Crkve.I ja sam biskup kome je Bog odredio da pazi na sve one koji nisu unutar Crkve."

car Konstantin I.Veliki

Kršćanstvo, posljednja velika svjetska religija, prije islama, poteklo je iz Palestine koju su u 6.stoljeću  P.K. formalno pripojili Rimljani. Isusov nauk posebice je privlačio uboge i ponizne koji su u kraljevstvu Božjem nalazili nadu koja im je bila uskraćena na ovom svijetu.

Početkom 4.stoljeća car Konstantin je odlučio prihvatiti kršćanstvo te je izdao Milanski edikt 313. godine, kojim je zagarantirana sloboda svakog vjerskog izražavanja u carstvu. Tek će za vrijeme Teodozija I. kršćanstvo postati državna religija 380.godine.

Što se tiče Vatikana, postoji legenda da je na mjestu današnjeg trga sv.Petra u 1.stoljeću Kaligula izgradio circus gdje je sveti Petar razapet naopačke i u blizini pokopan. U 19. stoljeću se Italija ujedinila te je status Vatikana postao upitan jer je papa Pio IX. odbio priznati kraljem Viktora Emanuela II. 

Tek je 1929. Lateranskim ugovorom Vatikan postao grad država.

 Ono što se ovdje treba vidjeti svakako je Sikstinska kapela, nazvana po papi Sikstu VI. Njene zidne freske oborit će vas s nogu, a pogotovo kad pogledate u  svod - djelo poznatog Michelangela.

Assisi je najpoznatiji kao rodni grad sv Franje, osnivača franjevačkog reda tzv. reda Manje braće u 13. stoljeću. Ako se ikako nađete u Assisiju, svakako pogledajte baziliku sv. Franje sa Giottovim freskama, katedralu svetog Rufina i crkvu svete Klare.

Ako se pak nađete u Veneciji po prvi put, budite sigurni da ćete taj osjećaj pamtiti dugo. Činit će vam se kao da ste otputovali u neko drugo vrijeme, kao da ste vraćeni u vrijeme njenog punog cvata. Umjetnost, glazba i arhitektura nikako se ne uklapaju u moderno doba. Kao da su zaleđeni u vremenu. Fascinantno.

Verona je najpoznatija po Romeu i Juliji, te tamo možete posjetiti Julijinu kuću i uživati u romatičnom ozračju ovog grada.

Veliko Zapadno Rimsko Carstvo palo je 476. godine kad je Vizigot Odoakar svrgnuo posljednjeg zapadnorimskog cara Romula Augustula. Istočno Carstvo je preživjelo još 1000 godina nakon toga, sve dok Turci nisu osvojili Konstantinopol 1453.

Iako je u Istočnom carstvu grčki jezik postupno zamjenio latinski i iako se ono nastavilo razvijati u specifičnom orijentalnom stilu, ipak njemu možemo zahvaliti što je prenijelo svijetu baštinu Staroga svijeta.

A što je onda ostalo od Zapada?

Pa svakako se očuvao latinski jezik, kako u crkvi tako i u znanosti. Rimsko pravo i dan danas čini temelj prava većine europskih država. Rimska arhitektura i stil gradnje su još uvijek prisutni na čitavom Mediteranu. Rimska crkva još uvijek živi…  

Ali, ipak, pitam se - jeli došlo vrijeme za promjene?  

Gledajući svakodnevna događanja oko sebe, čini mi se kao da su ljudi zreli za prihvaćanje novih kultura i novih svjetonazora te da ipak utjecaj rimske kulture polako opada, posebice utjecaj rimske crkve. No od strane crkvenjaka kao da se pokušava na sve načine, agresivno i nasilno spriječiti nove trendove i ograničiti sve što je “novo” i “moderno”. Kao da se boje svih promjena. Jer navodno smo stvorili sustav koji besprijekorno funkcionira već dva tisućljeća, zašto bi ga pod milim Bogom mijenjali? Postavlja se samo pitanje za koga taj sustav besprijekorno funkcionira? 

Uz to se ograničavaju i temeljne ljudske slobode, većina ugnjetava manjinu, umjesto da je štiti i poštuje. Nisu li upravo kršćani bili manjina koju se ugnjetavalo, proganjalo i mrzilo? Zar nisu naučili pouku iz vlastite prošlosti? Čini mi se kao da danas Crkva radi istu stvar koju su njoj Rimljani prije radili, a sve samo kako bi se očuvala tradicija stara 2000 godina. Pa neka mi onda ta tradicija i odgovori na jedno pitanje:

- Ako je Bog svim ljudima dao slobodu i miješa se u naše stvari toliko koliko mu mi sami dopustimo, odakle onda čovjeku pravo da ograničava slobodu drugog čovjeka?