16.11.2004.
Piše : Tina
Paunović
Snimili: Tina i Zoran
Paunović
Pišem ovaj izvještaj u avionu za
Pariz, let Šangaj – Pariz – Zagreb. Vraćam se kući… To je baš smiješno i svaki
put se ponovo nasmijem kad shvatim koliko je istinita ona dobra stara izreka:
svugdje pođi, ali doma dođi. Putovanje te na čudan način obogati, ali nažalost
to shvatiš tek kad se vratiš kući. Tek u stranoj zemlji postane ti jasno da
najviše voliš svoju zemlju, ma kako bila mala i neznatna u usporedbi s cijelim
svijetom. Tako je bar sa mnom. Zato je
cijelo putovanje bilo popraćeno mojim prigovaranjem, a što ja mogu kad me
živciralo apsolutno sve što sadrži pridjev “kineski”. Možda ću se zato činiti
malo preokrutna prema Kinezima… No pokušat ću biti što objektivnija.
Dakle, ako vratim film unatrag, mi
smo iz Zagreba krenuli 27.09.2004. Sjećam se, kao da je bilo jučer, one
neprospavane noći i jutra kad je Zoran došao po mene i rekao: “ To je to
sestro, letimo u Kinu”. Još mi odzvanja ta rečenica u glavi. U tom trenutku
činilo mi se kao da nisam svjesna gdje mi to idemo, a već u sljedećem me
uhvatila trema- idemo u Kinu, zaboga! Drugi kontinent, druga strana svijeta,
druga rasa… sve drugačije.
U avionu mi je Zoran pričao o nekakvom
kulturnom šoku, kojeg je on, valjda, već doživio prošle godine u Americi. A ja
sam se samo u sebi molila da stignemo što prije tamo i to u jednom komadu i sa
što manje turbulencija. Let je trajao 14 sati, s jednim presjedanjem u Parizu.
Kad smo stigli, u Pekingu je bilo 8 sati( 6 sati ispred europskog vremena), a u
Hrvatskoj je tada bilo 2 sata ujutro. Tako smo zamijenili noć za dan i trebalo
nam je nekoliko dana da se prilagodimo. Zato smo se umarali što smo više mogli i
upalilo je… mogli smo zaspati u bilo koje vrijeme na bilo kojem mjestu.
“TO TI JE
KOMUNIZAM”
Prvi dan bio je najnaporniji. Na
aerodromu je bilo neopisivo tiho i mirno za razliku od bučnih europskih aerodroma.
I neobično pusto, samo nekoliko službenika u uniformama je nadziralo putnike
radi SARS-a , i jedna čistačica. Meni je sve to bilo čudno. “ To ti je komunizam”, reče mi Zoran, “ sve mora bit po propisima, vidiš da nema ni
nereda ni gužve.” Ali, bilo je to zatišje pred buru.
Čim smo napustili zračnu luku, krdo
podivljalih Kineza je navalilo na nas. Gurali su nam neke kartice u ruke i džepove
i nešto su vikali. Tko bi ih razumio, svi viču u jedan glas, a opet svaki svoju
priču. Kasnije smo shvatili da su to taksisti i da uglavnom love strance pa im
podvale duplu cijenu za prijevoz do grada. Hvala Bogu na onih 1% poštenih
Kineza koji su nam rekli da je busom najjeftiniji prijevoz do srca Pekinga.
U Pekingu smo odsjeli u hostelu za
mlade. Inače su ti hosteli popularni iz više razloga: jeftini su, puni su ljudi
iz cijelog svijeta, imaju veze sa mnogim ustanovama pa se može kod njih kupiti
npr. karta za vlak ili avion, ili ulaznice za kino, muzeje… Olakšaju ti posao i
uštede vrijeme tako da ne moraš potrošiti pola dana dok odeš u grad i vratiš se
natrag. Osim toga, imaju i restoran i internet caffe.U Pekingu smo ostali do
6.10., duže nego smo planirali. Tih smo dana razgledavali kulturne spomenike. Forbbiden city( Zabranjeni grad) naziv
je za rezidenciju 24 kineska cara dinastije Ming i Qing. To je ogromni komleks
s pagodama, hramovima i vrtovima. Raskoš i sjaj sa svih strana, a ispred svakog
zdanja ulaz čuvaju dva lava. Oni simboliziraju tzv. Jin i jang - simbol univerzalne
ravnoteže. Desni je uvijek muški i u svojoj šapi drži kuglu koja simbolizira
makrokozmos - sve opće stvari npr. svijet,svemir itd. Lijevi je ženski i sa šapom
gazi mladunče, a simbol je mikrokozmosa tj.onih manje općenitih stvari,
npr.ljubav, obitelj itd. Ta dva lava smo vidjeli po čitavom Pekingu, ispred
svake važne ustanove i elitnih hotela i restorana. Sljedeće što smo vidjeli, a
što je mene najviše fasciniralo od svega, je veliki Kineski zid.
ZID JE
NEOPISIVO ČUDO
Kinezi su komunisti i njima je njihova
republika svetinja. Mi smo upravo došli u Kinu kad su već počele pripreme za
njihov Dan državnosti. Uz proslavu Nove godine, koju slave u proljeće, to je
najveći praznik i traje punih tjedan dana. Tada traje kolektivni kineski
godišnji odmor i svi se vraćaju svojim kućama u susjedne gradove. To je glavni
razlog zašto smo zapeli u Pekingu duže nego smo planirali te nismo posjetili
grad Xian. Sve su karte za vlakove bile rasprodane. Ali, nema veze- bolje smo
upoznali Peking.
Vrijeme je tih dana bilo prekrasno pa smo uglavnom posjećivali
parkove i uživali u prirodi. Svaki park posvećen je jednom bogu, npr. bogu
neba,sunca, mjeseca… Iako su većina Kineza ateisti i vjeruju u svoga vođu,
postoji nekolicina onih koji štuju te bogove. Osim toga jako su popularni Buda i Konfucije. U Budinom hramu sve miriše
na svijeće i voće jer budisti pale tisuće mirisnih štapića tijekom obreda da
otjeraju razne demone. Vjeruju da oni od tih mirisa bježe kao vrag od tamjana.
Ritualno bacaju snop štapića na ogromnu peć i puštaju da dogore te se poklone
pred Budinim kipom. Osim toga prinose mu svakakve žrtve voća, povrća pa čak i
bombone. Buda je visok 25 m, a napravljen je od sandalovine, smješka se i s
visoka gleda svoje male podanike.
CJENKANJE JE VRLINA
Pravi duh kineskog naroda može se
osjetiti tek na trgovačkim sajmovima. Njima je velik čovjek koji se zna
cjenkati. Onaj koji se s njima ne cjenka vrijeđa i njih i njihovu robu. Na tim
sajmovima se stvarno može sve pronaći. Nema čega nema, od tehnike do nakita,
odjeće, obuće, knjiga… svake sriće. Sve je jeftino, a treba uzeti u obzir da
cijena nikad nije konačna nego ovisi o kupcu tako da ono “jeftino” postaje još
jeftinije. Naravno treba se znati cjenkati.
Štos je u tome da trgovac uvijek kaže najskuplju cijenu(npr. mp3 player
400 yuana). Tada mu vi kao iskusan glumac kažete: Nee, to je preskupo. On vas
pita: Koju bi vi cijenu? Vi kažete najmanju moguću(30 yuana), na što on poludi,
ali vam ponudi duplo manju cijenu. Ako vam cijena odgovara, prihvatite, ako ne,
nastavite pregovore. Cjenkanje sam prepustila Zoranu jer se on u to u
potpunosti razumije, za razliku od mene.
Kinezi su, sve u svemu, jadni i
siromašni ljudi. Prosječna plaća je manja od 100 eura. To objašnjava zašto je
sve u Kini tako natprosječno jeftino. Osim toga jako su tradicionalni i poslije
već spomenutog vođe i države obitelj im je treća svetinja. Skoro svaku večer
može se vidjeti tisuću kineskih obitelji za
večerom u restoranima. A vlasnici restorana, nakon sto svi gosti odu,
pozovu ostale članove obitelji i svi zajedno za stolom jedu ostatke koje gosti
tog dana nisu pojeli. I tako svaku večer.
KINESKI
RECEPT ZA DOŽIVJETI STOTU
Kinezi uopće ne piju vodu. Glavni
razlog je zagađenost iste, ali oni uopće ne piju ni onu pročišćenu u bocama.
Oni radije piju pivo. A sve zbog činjenice što je pivo jeftinije od vode, tako
npr.boca piva od 750 ml stoji 2 yuana( 0.2 eura). Gotovo smiješna cijena u
usporedbi da boca vode od 500 ml košta 4 yuana. Mi smo se prilagodili Kinezima
i pili pivu. Hrana je posebna priča. U principu uopće nije toliko loša ako
volite slatko. Sve im je slatko- meso, povrće, riba… bez iznimke. Svašta se
može naći na njihovim štandovima s hranom- sve vrste ptica, miševa i drugih
životinja. Na svakom uglu peku se krumpiri i to XXXL veličine. Nas je jednog
dana uhvatila kriza za slanim pa smo kupili taj gigantski krumpir, ali smo se
brzo pokajali. Krumpiri su im isto slatki i imaju okus zašećerene mrkve. Ja
mislim da oni nemaju pojma kako izgleda sol, nije ni čudo što nemaju srčanih
problema pa žive po 100 godina. U tom trenu mi se McDonalds činio kao nešto
neprocjenjivo jer smo jedino tu našli slanu hranu.
OGOVARANJE
KINEZA
A sada malo ogovaranja… Kinezi su
jako nekulturni i nepristojni- pljuju na sve strane i to muškarci, žene i
djeca, bez iznimke. Neuljudni su, a kako se ponašaju u prometu to je posebna
priča. Zoran je zamalo tri puta poginio, a samo je htio prijeći cestu jer je
bilo zeleno za pješake. Njima to ništa ne znači, prolaze kroz crveno kad žele,
trube pješacima i biciklistima. Čudi me samo što nikad ne dođe do sudara. Mi
smo vidjeli jedan jedini od tisuću mogućih.
U Pekingu se može osjetiti Kina u pravom smislu riječi, ono sve
ostalo je kao da ste prešli granicu i ušli u neku europsku državu. U Šangaj smo
došli 6.10. i odmah potražili hostel. Tu je sve drugačije, na svakom uglu su
neboderi, multinacionalne kompanije, tehno-parkovi. Šangaj je prekrasan, ali tu
nema K od prave Kine. To je moderan grad u kojem je život skup pa ima puno
beskućnika. U Pekingu je većina siromašna, ali uglavnom svi sebi mogu priuštiti
krov nad glavom. Ovdje su stanovi skuplji, kao i hrana i ostale ljudske
potrepštine. I kultura je Kineza u ovom gradu na višem nivou. Promet je
normaliziran i ljudi su kulturni iako i tu, kao i svugdje, ima iznimaka. Ma svi
smo mi ljudi i nikoga ne treba osuđivati
radi njegovih običaja i ponašanja. Njima je pljuvanje, psovanje i deranje
normalno isto kao što nama nije pa smo mi njima čudni radi toga. Tolerancija je
najbolji prijatelj međuljudskih odnosa. Treba biti tolerantan prema svima. To
ja mislim i govorim sad kad sam se vratila kući, ali da sam ih morala trpjeti
još jedan dan, poludjela bih. Svi su mi bili isti kao klonovi- niski, žuti,
crne kose i crnih, kosih očiju. Sada, pak, kad ih se sjetim rekla bih da su mi
super. Taj prepotentni, mnogoljudni narod, jednog bi dana mogao zavladati
svijetom. Oni su tu ideju prihvatili čim su svoju zemlju nazvali Kina (na
kineskom znači središte svijeta). Možda je ta budućnost bliže nego što ljudi
misle jer mali i vrijedni Kinezi već vrše sve potrebne pripreme da zablistaju
na Olimpijskim igrama 2008.u Pekingu. Nema sumnje da će im to biti odskočna
daska prema svijetu. Ako su dovoljno pametni, u što ne sumnjam,znat će tu
priliku i iskoristiti.
I za kraj, ako ikad krenete u Kinu
ponesite vilicu i nož. Ako ne znate dobro baratati štapićima, ostat ćete
gladni.
Strašni su ti Kinezi…
Nema komentara:
Objavi komentar