UN PAN CUBANO, POR FAVOR

20.03.2013.

Piše: Ana Marija Jakopanec

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

 Kako smo dospjele na Kubu? Pitanje je to koje sam si postavila čim smo izašle iz aviona u Havani. Bože, gdje sam to dospjela?! Ali da krenem od početka.  Pred nama je bila nova sezona rada u Hostelu Makarska, hostelu koji je promijenio mene i moje poimanje života. Druga godina rada, znala sam što me očekuje. Puno različitih ljudi, svaki dan na stotine novih check in – check outa. Sto ljudi, sto čudi, sto pitanja, sto ideja, a tako malo slobodnog vremena. Nadopunivši malo ovu  poznatu latinsku izreku „ quot capita tot sententiae“ (Koliko glava,toliko misli), mogla bih opisati radnu ljetnu svakodnevicu. No, bilo mi je bitno da svi oni budu zadovoljni. Bila mi je bitna i nagrada koja me čekala na kraju sezone. Možda i najbitnija. Putovanje. Bogatstvo koje sam prvi puta osjetila kada sam se odmakla u svijet. Ili po povratku kući, ne znam ni sama, ali sada to nije ni bitno. Bio je bitan osjećaj koji se javio u meni svaki put kada netko spomene putovanje, kada se spomenu daleke zemlje.

Cijele godine razmišljale smo o tome gdje sljedeće otići, koja mjesta posjetiti... Neiscrpna tema o kojoj smo stalno pričale. No, kada dvije ženske biraju mjesta putovanja, nije se tako lako dogovoriti kako se možda čini. Tina crno, ja bijelo, ona lijevo, ja desno...  A onda me jedan dan pogodilo njeno pitanje:  „A što misliš o Kubi?“  Zuuum, ko kamenom u glavu. Hmmmm... „Castro? Salsa? Rum? Cigare? Plaže? Jel to mislim o Kubi?“ I mislila sam, znala da želim otići tamo. Nakon toga usljedio je detaljan plan putovanja. Ukratko - Moskva, Kuba, Mexico, Srednja Amerika! Imale smo plan. Plan koje smo uskoro provele u djelo.

A onda je došao i taj dan, dan kada sam izašla iz aviona i kročila na kubansko tlo. Prva stvar koja mi je pala na pamet je „možda ovo i nije bila najpametnija ideja“. Bile smo umorne od puta, 13 sati leta, 6 sati vremenske razlike, neispavanost, neizvjesnost, večer... Izašle smo iz aviona i pred nama je stajao aerodrom. Stajao... tj. jedva stajao. Izgledao je dva puta gore od našeg Autobusnog kolodvora. I tri puta gore zaudarao. Vlaga se osjećala na svakom koraku. Kao i komunizam u svakom pogledu. Pogledala sam Tinu bez riječi. Umor na njenom licu nije mi dopuštao da postavljam previše pitanja. Stale smo u red za provjeru putovnica. Naravno, bile smo na kraju, jer kada smo i ušle prve, vratili su nas na drugi kraj da kupimo vize. Stajale smo neko vrijeme u redu kada je Tina odlučila sjesti. Dala mi je svoju putovnicu i otišla naći sjedalo. Taman me prošla početna skeptičnost kada je nestalo struje. Mrak. Mrkli mrak. Nisam više vidjela ništa. Samo se čulo komešanje ljudi... „Super, kako ću sada naći Tinu? Stvarno super... „ Izvadila sam mobitel nebi li mi pomoglo da u masi posvijetlim i njeno lice. No nije ga bilo dobrih par minuta, kao ni struje. Onda je napokon sve ponovno bilo osvjetljeno. Mislim da nije laknulo samo meni nego i ostatku ljudi koji su se našli u istoj situaciji. No prošlo je i to. Samo sam željela stići do sljedeće lokacije, sobe koju smo imale rezervirano. Prošle smo provjeru putovnica. Ponovno sam se osjećala super, pogotovo kada mi je Kubanka koja je radila na provjeri rekla „Welcome to Cuba!“ Bio je to dobar osjećaj. Krenule smo muvati se po aerodromu, promijenile novce i sjele u taksi.

Vožnja je trajala nekih pola sata. Bila je ugodna, a šofer nam je pokazao Trg revolucije - Plaza de la Revolucion. Izgledao je fantastično. Fidel Castro, Che Guevara i Camilo Cienfuegos. Uvod baš kakav čovijek može samo poželjeti.

 Došle smo na odredište. Kuća ograđena bijelom visokom željeznom ogradom. Izgledala je lijepo.  Odavala osjećaj sigurnosti koji mi je baš trebao. Pozvonile smo i simpatičan starac od kojih 90 godina pojavio se na vratima -  Ponce, naš domaćin. Uveo nas je u kuću i dao par savijeta. Neki od njih su bili: „ne mijenjajte novac na ulici, čim se spusti mrak vraćajte se taxijem, ne miješaajte se puno sa lokalnim momcima i nećete imati problema“. Smjestile smo se u sobu koja je bila dosta mala i zagušljiva. Ali imala je bar pive u frižideru  i to mi je bilo dovoljno da ne prigovaram previše. Bacila sam se na krevet i odahnula. Bila sam neizmjerno sretna iako mi je bilo užasno vruće, a klima nije bila od prevelike koristi.

Iduće jutro probudile smo se dosta rano. Uslijedio je doručak kojeg smo platile skoro kao pola sobe, ali isplatilo se. Dva jaja, papaja, mango, banana, kava, kakao, mlijeko, sok...  Iako smo ga sljedeće jutro preskočile, najela sam se više nego sve ostalo vrijeme provedeno na Kubi.

Krenule smo u razgledavanje koje je trajalo satima. Hodale smo i hodale. Otočje okruženo Meksičkim zaljevom, Karipskim morem i Atlantskim oceanom. A mi u sredini... Pa odakle krenuti ni same nismo znale. Ali smo hodale. Okolne zgrade i auti stalno su mi okupirali pažnju. Arhitektura je iz vremena španjolske kolonijalizcije- samo što je ta gradnja potpuno oronula. Postajalo je sve toplije a vlaga u zraku sve neizdržljivija. Tipično za tropski pojas. Da me se pita što sam točno vidla taj dan, ni sama ne znam reći. Osjećaj koji je bio u meni teško mogu opisati. Tako daleko, sloboda i osjećaj odgovornosti koji imam... Neopisiva kombinacija osjećaja preplavljivala me.  Sve dok me nije preplavio osjećaj gladi...

Došlo je vrijeme ručka, možda čak i prošlo, a mi nismo mogli prestati misliti o hrani. Što kupiti? Ili bolje rečeno gdje? Kada smo već kod kupnje, na kubi postoje dvije valute. Jedna je njihova lokalna, kubanski peso, a druga je kovrertibilni kubanski peso za turiste koji je 24 puta veći od njihovog lokalnog. Mislim da vam je sve jasno. Omjer 1 CUCa je 1 američki dolar. No čak i kada sam to prožvakala ostajalo je pitanje što pojesti. Našle smo pekaru i ušle u nju. Ostala sam zbunjena... Izgledala je prastaro i izbor kruha bio je nikakav. I to samo kruha, ničeg drugog nije bilo u trgovini. Promrmljala sam na španjolskom „ un pan cubano por favor “. Žena se bez riječi okrenula i bacila kruh pred mene na pult. Puf! Onako rukom, bez papira, bez vrečice, bez riječi. Kako kulturno i higijenski dobacila sam Tini. Samo se nasmijala. Uzela sam taj kruh okrenula se i otišla. Ljubazno baš kao što je i sama prodavačica bila.

   Nastavile smo naš obilazak polugladne sve dok se nije spustila večer. u međuvremenu razgovarale smo sa dosta lokalnog stanovništa. Žena koja je tvrdila da je naša susjeda, odvela nas je u tvornicu cigara, odnosno u kuću obitelji koja tamo radi. Prodavali su cigare po puno povoljnijoj cijeni nego što je, kako oni kažu, u samoj tvornici. Ne bih se kladila da je to baš tako, ali ajde. Dok smo shvatile princip njihovog prodavanja priči, već smo ostale bez 70ak eura u džepu... Kupile smo kutiju Monte Cristo cigara iako su bile skupe za naš buđet i nismo željele, ali vjerujte mi da kada ste tamo, nije moguće otići sa istim iznosom novaca u džepu sa kojim ste i došli. No opet, jednom se ide na Kubu i grijeh je otići bez cigara, to je činjenica. Svima je cilj izvuči što više novaca od turista. To ni ne čudi, svima nama koji se bavimo turizmom to je cilj, tako da me ta činjenica i nije previše uzrujavala, iako smo na svakom čošku davali novce za nešto. 

Hoćeš slikat auto – plati. Hoćeš neku informaciju? E nećeš ako ne platiš... I tako u krug. Razgovarale smo sa jednom ženom o političkom statusu Kube. Sa dolaskom Raula na vlast dešavaju se promijene na bolje tvrde.

Vratile smo se u našu casu, popile pivu i išle spavati. Još smo uvijek osjećale vremensku razliku pa smo zaspale čim smo legle.

Sljedeće jutro imale smo let za Cancun i u Srednjoj Americi provele par tjedana.

VIVA LA REVOLUCION!

Nakon skoro mjesec dana vratile smo se nazad u Havanu. Opet ista procedura, kupi vizu, stani u red... Sada više nije bilo nikakve nervoze, znale smo što nas čeka. Ovoga puta bile smo mudrije pa rezervirale smještaj u samom centru Havane.

Casa Tayra i Leo. Odlični ljudi. Odlična soba sa terasom na 3. katu! Tayra je žena u kasnim 30 - ima, doktorica po zanimanju i jedna vrlo ugodna gospođa golubljeg pogleda. Ispričala nam je kako je živjeti na Kubi. Iako je ona i njezina obitelj dobrostojeća, jedna je od rijetkih koja ima dozvolu da radi sa turistima i ponudi svoj dom kao privremeni smještaj. Ispričala je kako u stanovima žive generacije i generacije naraštaja. Kako gotovo pa i nije moguće kupiti stan, em zbog financijskih mogućnosti koje im to ne dopuštaju pa do zamjene stanova. No kako oni kažu, pod kakvim su režimom bili, sada im i nije tako loše. 

Također je mnogo Hrvata odsjelo kod nje u stanu. Kaže da mnogo muškaraca iz  Europe dolaze na Kubu iz razloga što za jeftine novce mogu naći mlade Kubanke, na što smo se mi zgrozile. Kad smo malo bolje pogledali po gradu i na plažama uistinu su oko nas bili uglavnom stariji bijelci sa mladim Kubankama. Stravičan prizor.

 Tek smo pri drugom dolasku u biti doživjele Kubu u punom njenom sjaju. Zadnjih 4 dana našeg jednomjesečnog putovanja završava upravo tamo gdje je započeo. Na veličanstvenoj Kubi. 

U dva dana obišle smo sve znamenitosti: Katedralu San Cristobal u starom gradu, Jose Marti Memorial, Nacionalno Kazalište, kao i Nacionalnu biblioteku, razne četvrti koje se mogu danonoćno razgledavati.

Ali kada se spusti večer, život tek počinje. Ako isključimo to što se ulicama sljeva prljavština, što u tih pet dana niti jedan dan nismo vidli ljude koji imaju nakanu pobrinuti se za otpad niti ništa takvoga, sve nestane kada se spusti večer a kubanci iznesu svoje stolove na ulice, raspale salsu, piju, plešu i jednostavno uživaju u životu. Piju puno, a kako i nebi kada im je rum jeftiniji od vode. I usput rečeno, užasno je jak. Špirit kako bi moj tata rekao. Ali sa kolom je... hmmm, odličan rekla bih. Znale bi sjediti na terasi i gledati kako uživaju, mladi i stari. Mislim da im je disko klub nepoznanica. Ali ako i ne znaju za njega, svakako znaju kako uživati.

Zvukovi salse odzvanjali su cijelim gradom. Bio je to nevjerovatan osjećaj.  Zapravo, srce svega čine ljudi, njihova energija koja ne može a da te ne obuzme, njihovo bogatstvo iako novaca nemaju... Kuba je mjesto koje sam voljela i mrzila u isto vrijeme iz mnogo razloga.  Možda zbog svih tih emocija koje je pobuđivala u meni, toliko mi se urezala u srce. Otok na kojem su prvobitno isljeljavani robovi iz Afrike, otok koji je oduvijek bio izoliran i drugačiji, od omraženog diktatora Fulgencija Batiste, preko Fidela Castra i njegove desne ruke Che Guevare, od silnih pobuna i revolucija, otpora, pa do današnjeg dana, kad se stvari mijenjanju nabolje, Kuba je bila i ostala autentična, originalna i svoja.  I za kraj, što da kažem nego:

„VIVA LA REVOLUCION CUBANA!“ – jer da nje nije bilo ,ni Kuba ne bi bila ovakva kakvu smo je Tina i ja upoznale i zavoljele.

SHALOM, IZRAEL

Piše: Ana Marija Jakopanec

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

Nedavno pišući o Kubi, spomenula sam kako me promijenio rad u hostelu. Uz sezonski posao koji smo obavljale, uglavnom brinući se da je sve pod kontrolom i da su svi sretni i zadovoljni, tu su bila uključena i putavanja sa ciljem unaprijeđenja hostela. Naravno, meni nisu teško padala pošto sam već postala ovisna o bijegu iz lijepe naše. Kao i u svemu ostalom, bitno je uvijek biti u toku. Držeći se toga, krenule smo na još jednu konferenciju koja se održala ovoga puta u Jeruzalemu. Karte za Tel Aviv bile su spremne nedugo nakon što smo dobile službeni poziv. Spakirale smo se i krenule. Četiri dana konferencije i još dodatna četiri dana, onako, da se pobliže upoznamo sa Izraelom. Spoj privatnog i poslovnog, ku´š bolje!

Stigavši na aerodrom, u prvih par minuta bilo nam je jasno da nećemo tako skoro izaći sa njega. Sigurnosne provjere bile su posvuda, tretman kao da smo talibani bio je pomalo zastrašujući, ali kada smo uspjele u nagovaranju carinika da lupi više taj pečat u putovnicu, osjetila sam olakšanje. Stavivši backpack nazad na leđa, obuzela me euforija.

Sljedeća misija bila je doći do hostela u kojem smo odsjele, ali nije baš bila uspješna. Barem ne prvih par sati, pošto smo se izgubile unatoč tome što su ljudi bili vrlo pristupačni i usmjerili nas na krivi bus! I to dva puta!

Nakon što smo se obje malo smirile krenule smo dalje, promijenile par buseva i konačno stigle. Napravile smo check-in, a prizor koji je uslijedio nije bio nimalo utješan. Poluraspadajući hostel sa prozorima koji se ne mogu zatvoriti i izrazito neudobni kreveti čekali su samo na nas. Bilo je utješna jedino činjenica da se nalazimo u samome centru.

Tel Aviv je drugi po veličini grad u Izraelu te njegovo gospodarsko središte. Ono što ga čini zanimljivim su brojni barovi, plaže, trgovački centri i velika razlika sa ostalim grdovima koji su u potpunosti „markirani“ židovstvom. Ovo je jedan potpuno moderan i  liberalan grad koji živi punim plućima 24 h na dan. Jedan je od najskupljih gradova Bliskog istoka što smo vrlo brzo mogle i same osjetiti. Kobinacija je starih građevina (Old Jaffa, stari grad spominjan još i u Bibliji) i modernih, futurističkih zgrada i hotela koje polako ali sigurno započinju prevladavati gradom. „Bijeli grad“ kako ga još nazivaju, upisan je u UNESCO-v popis svjetske baštine u Aziji i Oceaniji kao primjer urbanističkog planiranja novog grada.

   CONTROL FREAKOVI ILI?

Ostala sam iznenađena kada smo došle do shopping centra ne bi li kupile neke sitnice, jer je na ulazu bila provjera. Od prilike onakva provjera kao kad ulazite na aerodrom. Odložile smo ruksak ne bi li prošao skreiranje, te nakon što su nas pregledali, bilo nam je dozvoljeno ući. Zamislite ulaz u Avanue Mall ili bilo koji drugi shopping centar  i proceduru ulaska na aerodrom... Od prilike bih tako to mogla dočarati.

Nema kompromisa, jako su oprezni što i ne čudi ako uzmemo u obzir da je Izrael jedina židovska država na svijetu, a osim toga na Bliskom Istoku su okruženi svim muslimanskim državama te su jedni drugima trn u oku. Njihovi mladi ljudi, nakon što završe srednju školu obavezni su odslužiti vojni rok. Muškarci 3, a žene 2 godine. Bez odsluženog vojnog roka ne mogu dobiti dozvolu ni za što. Grad ih je prepun, nose tamno zelene uniforme i svi nose puške u rukama. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na njih. Uvijek su pod punom spremom.

Nakon par sati hoda, došle smo do plaže, koja nije bila daleko od našeg hostela. Prizor je bio fenomenalan. Sunce je polako tonulo, preljevajući svoje bolje po sitnom pijesku, uz valove koji su se lijeno protezali po pojesku. Sjele smo i uživale u tom prizoru. Na kilometarsku plažu prosula su se svjetla hotela naslaganih jedan do drugog. Izgledali su moćno. Mrak je padao na grad. Pao je i meni mrak na oči kada sam vidjela koliko ljudi jogira po plaži. Mladi, stari,nema iznimke. Veoma drže do zdravog života, ne samo u ovom gradu nego i svugdje drugdje u državi. „Morala bih i ja početi vježbati“, dobacila sam Tini. „Budeš“, odgovorila je i podigla limenku pive koju smo kupile. Slegla sam ramenima i uzela svoju limenku. Ubrzo sam zaboravila na vježbanje.

Sljedeći dan isplanirale smo odlazak u Cezareju i En Gedi - kupanje u Mrtvom moru. Već u ranim jutarnjim satima smjestili smo se u bus i krenule. Cesta kojom smo prolazile nalazila se usred pustinje, pa su deve i pijesak većinu puta bile jedino što se moglo vidjeti. Uskoro smo se iskrcale na stanici. Vjetar je bio neizmjerno jak te nosio pijesak svuda nakolo, ponajviše meni u oči. Cezareja je prekrasan gradić sa ostacima rimskog amfiteatra, hrama i foruma. „To je to“- rekla je Tina, u smislu kao da će ostati tu zauvijek. No nisam se zabrinula jer to kaže za bilo koji antički grad. Pošto je bilo jako toplo, malo smo se legle na plažu i „točale“ noge u prekrasnom Mediteranskom moru te se na taj način povezale s čitavim Sredozemljem.

Nakon Cezareje nastavile smo put do En Gedija. Kada smo se spustile do Mrtvog mora i nakon što sam ispljuvala pijesak iz usta, mogla sam vidjeti svu ljepotu ovog krajolika. Ili barem dokle mi je pogled sezao. Beskrajna modra boja koja se gubi u daljini, pa zelena i na rubovima bijela. Kakav prizor za umorne oči...

Mrtvo more je slano jezero smješteno između Zapadne obale, Izraela i Jordana te predstavlja najnižu ljudima dostupnu točku na površini Zemlje. Odlično mjesto za bijeg od vjetra i pjeska. Dugo je 76, a široko 18 km, a površina mu se nalazi 417.5 m ispod morske razine. U njemu je nemoguć život zbog izrazito visoke koncentracije soli, te je isto tako nemoguće utopiti se. A ni roniti, iako je Tina pokušala, no ubrzo je požalila. Velike bijele nakupine soli na rubovima mora bile su vrlo oštre premda nisu tako izgledale. Kupale smo se neko vrijeme, a kada smo izašle van i otarasile se soli sa tijela i navukle odjeću, promatrale smo kako drugi uživaju u kupanju. Bilo je smiješno vidjeti ortodoksne židove, koji inače djeluju dosta hladno i grubo, ne vole stranice i uglavnom po cijele dane mole, kako se vesele i skidaju svoje šešire i halje, prvo crne pa bijele ispod njih i uskaču u more. Pokupile smo svoje stvari i nastavile put prema Svetome gradu – Jeruzalemu.

ELI! ELI! LAMA AZAVTANI!

Busom smo stigle u Jeruzalem.Već pri samom izlasku mogla sam osjetiti njegovu posebnost. Na čudan način povezuje i spaja tradicije židovstva, islama i kršćanstva. Za kršćane, Jeruzalem je Isusova domovina, za muslimane je ovo treći sveti grad nakon Meke i Medine, a osim njih grad je podjeljen još i između Aramejaca i Židova.
Smjestile smo se u hostel radi kojeg smo posjetile ovu veličanstvenu i svetu zemlju. Abraham hostel jedan je od najboljih u kojem sam odsjela. Vesela ekipa naših prijatelja iz cijeloga svijeta nas je dočekala, kao i piće dobrodošlice u baru. Bilo je lijepo ponovno vidjeti poznata lica. Inače, hostelske konferencije uglavnom okupljaju iste ljude, vlasnike hostela i njihove managere sa ciljem izmjene informacija i unaprijeđenja poslovanja. To su uglavnom veseli i otkačeni ljudi koji spajaju ugodno s korisnim. Nakon druženja do kasno u noć otišle smo na spavanje, jer nas je već rano ujutro čekala tura po Jeruzalemu. 

Prohladan jutarnji zrak vrlo me je brzo razbudio. Nebo nad Jeruzalemom nije bilo obećavajuće. Kao ni činjenica da bi se kiša mogla spustiti svakoga trena. Svi smo se skupili i krenuli prema starome gradu. Naš put išao je Viom dolorosom za koju se vjeruje da je cesta Isusovog križnog puta, sve do bazilike Kristova groba. U crkvi se nalazi kapelica Golgote, a na sredini crkve Isusov grob i mjesto uskrsuća. Ovaj grob nije pravi već je turistička atrakcija. Pravi grob nalazi se izvan crkve, te smo ga uspjeli snimiti „preko veze“.

Stari grad također je upisan u UNESCO-vu listu svijetske baštine u Aziji i Oceaniji.

Sljedeća destinacija bila Brdo hrama i Zid plača. Došlo je i meni da plačem kada se kiša nemilosrdno spustila na nas, a vjetar puhao sve jače i jače. Naravno da moja jakna to nije mogla izdržati, pa sam uskoro bila tri kile teža. No, nastavili smo obilazak. Zid plača posebno je mjesto. Današnji Zapadni zid, kako se još naziva potječe iz doba obnove hrama za vladavine Heroda Velikog. Taj hram je srušen 70. godine u doba rimskog osvajanja Jeruzalema, a ostalo je samo popločje sa svim potpornim zidovima. Kroz povijest su se židovi počeli okupljati na molitvi uz ovaj Zapadni zid.

Naravno, prije ulaska na Zid plača prošli smo još jedno „skeniranje“. Kao što sam već spomenula, provjere su stalne zbog konstantnih sukoba sa Palestincima, tako da se i na ulazu u pojedine restorane nalazi policija.

Dobili smo upute kako se ponašati jer je sve pod velikom kontrolom i nije dozvoljeno mrmljati sebi u bradu, jer bi mogli izletiti van ako čuvari posumljaju da se molimo. Samo židovi smiju moliti na centralnom dijelu, dok ostalima i nama turistima ostaje mali dio zida u kojeg smo mogli staviti svoje želje napisane na papiriću. Promatrajući ih kako mole, dobila sam dojam da u biti slave život, da su sretni što su tu gdje jesu, a ne da plaču kako sugerira ime zida.

Nastavili smo hodati do Zlatne kupole, poznate i kao Omarova džamija (Dome of the rock). Nalazila se na brdu Staroga grada. Prilagođena je mjestu židovske i kršćanske svetinje. Najstarija je muslimanska građevina i uopće islamski spomenik.

Svašta smo lijepoga vidjeli taj dan, a bogami smo i fino papali. Naš vodič nas je odveo u centar na ručak te smo probali židovske specijalitete poput hummusa i ostalih sličnih jela sa umacima. Nakon toga svi smo se vratili u hostel i nastavilo se druženje do dugo u noć.

Na dan našeg odlaska iz Jeruzalema pao je snijeg, što se inače nikad ne događa. Tako da smo bili svjedoci još jednog klimatskog fenomena u drugoj zemlji, a ne samo našoj.

Po povratku u Tel Aviv bile smo pomalo tužne jer se naša avantura bliži kraju, ali i ispunjene pozitivnom energijom koju nam je prenijela ova prekrasna zemlja i njeni ljudi. Iako smo svjesne da se ovdje više nećemo vraćati jer uvijek idemo u nove nepoznate krajeve, a ono što smo vidjeli ostavljamo iza sebe, ipak možda uspijem nagovoriti Tinu da se jednog dana opet zaputimo u Izrael- zemlju koja je toliko mala, a toliko velika, jer je velikom čine upravo njeni ljudi. Koja je toliko bogata poviješću i kulturom, a opet je moderna, čak bih rekla da je naprednija u nekim segmentima i od Europe. Fantastičan spoj antike, srednjeg vijeka, suvremenog doba te spoj četiri religije na jednom mjestu čini ovu zemlju jednostavno Svetom.

 Kad opet promislim i sjetim se svega, mislim da Tinu neću trebati dugo nagovarati da se vratimo.

GUATEMALA PELIGROSA

20.3.2013.

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec  i Tina Paunović

Evo baš prošlog tjedna smo se Ana i ja vratile s poslovnog puta iz Dublina. Nismo imale direktan let nego smo morale vlakom do Budimpešte i onda smo letjele za Irsku. Upravo je Budimpešta bitna za našu sljedeću priču.

Vožnja do Budimpešte trajala je 6 i pol sati. Smjestile smo se u hostel i  otišle spavati jer smo sutra imali puno posla u gradu. I tako smo sutradan, nakon napornog dana, odlučile nakupovati hrane u dućanu i u hostelu spremiti ručak.  Punih košara stigle smo na blagajnu i nešto smo se nas dvije zapričale kad nas je prekinuo glas:  “ No money, no money !”. Ana i ja smo se samo pogledale s tim da su njoj već iskre frcale iz očiju od bijesa. Što je i za očekivati jer nije bilo logike da nema novaca na kartici, kad karticu nismo uopće vadili još od Zagreba. Moralo je biti novaca gore - međutim prodavačica je govorila da novaca nema.

Brzo sam otrčala do najbližeg  bankomata da provjerim stanje, kad me oblio hladan znoj -  515 forinti - to nije ni 1,5 €. Što sad? Ana je u tom trenu problijedila, a ja sam od muke dobila alergiju. Gladne, umorne, šokirane, nismo znale što bi, a pošto smo imali nešto gotovine, sjele smo u fast food restoran.

Kad smo malo došli k sebi, telefonirali smo u Makarsku i objasnili situaciju mojoj mami. Istraga u policiji je trajala par dana te je stigla povratna informacija da se ovdje radilo o elektroničkoj prevari. Netko iz Guatemale nam je maznuo lovu!  Ovaj prvotni šok i nevjerica su samo pomogli da se već potisnuta uspomena na Guatemalu vrati kao bumerang u glavu. Netko nam je u Guatemala City-ju prije pola godine snimio karticu, čekao da se ona ponovo napuni novcima i sve skinio u pola sata. Nevjerovatno! Pošto su policajci trebali sve informacije  - kad smo stigle u Guatemalu, gdje smo sve išle, gdje smo dizale novce, gdje smo spavale, morale smo se svega prisjetiti… Pa da krenemo ispočetka:

U Guatemalu smo stigle 11.10.2012.godine, autobusom iz Tapachule u Meksiku koji je presporo vozio pa je vožnja umjesto mogućih dva sata trajala pet sati. Naš plan je bio odmah po dolasku nastaviti za Antiguu (mali kolonijalni grad blizu Guatemala city-a), međutim već je pala noć, a nas je bus ostavio na nekakvom parkiralištu koje nije imalo veze sa autobusnim kolodvorom. Osim toga nitko nije pričao engleski, a samo su nas taksisti opkolili, međutim oni su nudili nebulozne cijene da nas odvedu do Antigue.  Ana je ostala čuvati stvari, a ja sam otišla uokolo pitati po hotelima imaju li slobodne sobe. Od svih hotela na toj mračnoj cesti, samo je jedan imao jednu jedinu sobu slobodnu. I iskreno, zvati ovaj “hotel” hotelom, je grijeh. Vjerujte, već  godinama putujemo i susretali smo se sa svakakvim hostelima, ali ovaj hotel ni onom najgorem hostelu nije bio ni do koljena.

Morale smo čekati 20 minuta ”šeficu”, te nam je ljubazno ponuđeno da sjednemo  i pričekamo u predvorju.  No tamo nisu bile stolice nego dva prednja sjedala, iščupana iz nekog auta. Kad se  “ šefica” napokon pojavila, prvo nam nije htjela prodati sobu za meksičke pesose (na granici nismo htjeli mijenjati novce jer su nahrlili na nas i počeli nas vuči za rukave pa smo se uplašili za vlastiti život i vratili u bus. Uostalom tko bi znao da nema mjenjačnice ni bankomata na autobusnoj stanici?), a onda kad je vidjela da smo spremne platiti i višu cijenu – jer smo se našle u neizglednoj situaciji – prodala nam je sobu za duplo višu cijenu.

Sobu najradije ne bih htjela komentirati, ali moram to izbaciti iz sebe. Zidovi su bili nezazidani, dakle cigla se vidila i sve žice koje bi trebale biti zazidane  su visile iz njih, pod je ako ništa barem bio zabetoniran, krevet je bio kriminalan. U kupaonici je iz bojlera kapala voda i sav je bio zahrđao.  I onda posred takve jedne sobe na zidu lijepi, novi tv sa svim mogućim programima. Upravo tad sam se zapitala-  Pobogu, koji su ljudski prioriteti?

I nekako smo preživjeli i to rekla bih, suicidalno tuširanje kad je netko u 9 sati navečer počeo bušiti susjedni zid, kao da je nama po mozgu bušio. Poslje toga se ne sjećam kako sam zaspala, valjda sam se od traume onesvijestila . Ujutro je i Ana rekla da je na kraju zaspala ni sama ne zna kako.  Brzo smo se spakirale i krenule van kad nas je “šefica” zaustavila i rekla, citiram: “ pošto smo jučer platili meksičkim pesosima, danas moramo još toliko platiti jer su oni nama učinili uslugu.”  Dakle, mi smo jučer platili duplo skuplji smještaj, a sad bi oni još toliko? Ana je bila kratka i jasna:  Ne, odgovorila je, te smo se samo okrenule i otišle.

Ovo je bilo vrlo smjelo od nas jer nikad ne znaš što je nekome u glavi, tako da smo požurile na autobusni kolodvor pritom se stalno osvrćući da nas ne bi “šefica” i njena banda zaskočili. Zatvorile smo se na kolodvoru i izlazile samo u nuždi kad smo išli do benzinske preko puta po hranu. Dakle, tu su nam snimili karticu jer je to jedino mjesto gdje je kartica u Guatemali vađena. 

Inače, na ulicama ima jako puno policajaca, a  vidjevši Anu da tipka po mobitelu, jedan policajac ju je upozorio da vani ni slučajno ne vani mobitel, ni laptop ni ikakve vrijedne stvari jer su krađe svakodnevne.

ESMERALDA FROM HELL

Znači kad sve zbrojimo, u Guatemali nismo provele ni dva dana, a već su nas tri puta dotad opljačkali. Sljedeća destinacija na našem putu bio je El Salvador, međutim na povratku smo se morali opet vraćati preko Guatemale jer nismo imali vizu za Belize, a autobusi za Meksiko su vozili ili preko Guatemale ili preko Belize-a. Nismo imali izbora. Ali, ovaj put smo bile pametnije. Stigle smo  u popodnevnim satima u Guatemalu te odmah potražili bus koji vozi u Antiguu. Mi mislili sad ćemo se voziti u udobnom busu i odmoriti dušu kad imali smo što vidjeti. Stari američki školski autobusi iz 80-tih sa prikladnim imenom Esmeralda.  Esmeralda, flor del campo … Dražesno.  Sve dok Esmeralda nije krenula. Vožnja je sličila vlaku smrti, niz nizbrdicu je šofer vozio više od 120 km/sat i to bez milosti. A s busom se natjecao kamionet s desetak srednjoškolaca koji su virili odozada i izazivali šofera. Dakle, to je bila jedna jako stresna vožnja. Ali, i to smo preživjeli! I danas se tomu smijemo…

Što se tiče Antigue, o njoj imam samo riječi hvale. Prekrasan mali kolonijalni gradić, prepun šarenih zgrada, parkova i crkvica, te okružen trima aktivnim vulkanima. Ovdje smo se u svakom smislu riječi odmorile i preporodile. Najveći je Volcano de agua -  vodeni vulkan koji je miran, a ostala dva svakodnevno izbacuju paru i pepeo. Antigua je bila prepuna Amerikanaca, barem za našeg boravka tamo.

Na povratku u Guatemala City imali smo par sati slobodno do polaska autobusa za Meksiko te smo sjeli na pivo u obližnju tavernu.  Taman smo se opustile kad su počele trube i žviždaljke te ogromna horda ljudi nadolaziti u tu našu ulicu.  Bio je to javni prosvjed protiv nasilja nad ženama.

I za kraj da istaknemo što smo naučili o Guatemali pa ukoliko ikad budete išli u Guatemalu, dobro će vam doći:

- izbjegavajte javni prijevoz

- čuvajte se u svim dijelovima zemlje, ne samo u glavnom gradu -     Guatemala ima najveći kriminalni dosje u čitavoj Latinskoj Americi!

- ne putujte preko granice u kombijima tzv. “chicken buses ”

- ne koristite mobitele i laptope u javnosti

- ne nosite nakit

- ne koristite bankomate

- rezervirajte smještaj unaprijed

Ako se budete svega ovoga pridržavali vjerujem da nećete imati nikakvih problema, trauma ni loših uspomena te ćete na kraju krajeva uživati u netaknutoj prirodi i svim prirodnim čudima koje skriva ova siromašna i opasna, ali s druge strane prekrasna i čarobna zemlja. Jer kako bi rekli naši stari: "Što nas ne ubije, to nas ojača!" Ako je suditi po tome, Guatemala će vas ojačati u svakom pogledu. Prema tome, samo naprijed i to hrabro!