UN PAN CUBANO, POR FAVOR

20.03.2013.

Piše: Ana Marija Jakopanec

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

 Kako smo dospjele na Kubu? Pitanje je to koje sam si postavila čim smo izašle iz aviona u Havani. Bože, gdje sam to dospjela?! Ali da krenem od početka.  Pred nama je bila nova sezona rada u Hostelu Makarska, hostelu koji je promijenio mene i moje poimanje života. Druga godina rada, znala sam što me očekuje. Puno različitih ljudi, svaki dan na stotine novih check in – check outa. Sto ljudi, sto čudi, sto pitanja, sto ideja, a tako malo slobodnog vremena. Nadopunivši malo ovu  poznatu latinsku izreku „ quot capita tot sententiae“ (Koliko glava,toliko misli), mogla bih opisati radnu ljetnu svakodnevicu. No, bilo mi je bitno da svi oni budu zadovoljni. Bila mi je bitna i nagrada koja me čekala na kraju sezone. Možda i najbitnija. Putovanje. Bogatstvo koje sam prvi puta osjetila kada sam se odmakla u svijet. Ili po povratku kući, ne znam ni sama, ali sada to nije ni bitno. Bio je bitan osjećaj koji se javio u meni svaki put kada netko spomene putovanje, kada se spomenu daleke zemlje.

Cijele godine razmišljale smo o tome gdje sljedeće otići, koja mjesta posjetiti... Neiscrpna tema o kojoj smo stalno pričale. No, kada dvije ženske biraju mjesta putovanja, nije se tako lako dogovoriti kako se možda čini. Tina crno, ja bijelo, ona lijevo, ja desno...  A onda me jedan dan pogodilo njeno pitanje:  „A što misliš o Kubi?“  Zuuum, ko kamenom u glavu. Hmmmm... „Castro? Salsa? Rum? Cigare? Plaže? Jel to mislim o Kubi?“ I mislila sam, znala da želim otići tamo. Nakon toga usljedio je detaljan plan putovanja. Ukratko - Moskva, Kuba, Mexico, Srednja Amerika! Imale smo plan. Plan koje smo uskoro provele u djelo.

A onda je došao i taj dan, dan kada sam izašla iz aviona i kročila na kubansko tlo. Prva stvar koja mi je pala na pamet je „možda ovo i nije bila najpametnija ideja“. Bile smo umorne od puta, 13 sati leta, 6 sati vremenske razlike, neispavanost, neizvjesnost, večer... Izašle smo iz aviona i pred nama je stajao aerodrom. Stajao... tj. jedva stajao. Izgledao je dva puta gore od našeg Autobusnog kolodvora. I tri puta gore zaudarao. Vlaga se osjećala na svakom koraku. Kao i komunizam u svakom pogledu. Pogledala sam Tinu bez riječi. Umor na njenom licu nije mi dopuštao da postavljam previše pitanja. Stale smo u red za provjeru putovnica. Naravno, bile smo na kraju, jer kada smo i ušle prve, vratili su nas na drugi kraj da kupimo vize. Stajale smo neko vrijeme u redu kada je Tina odlučila sjesti. Dala mi je svoju putovnicu i otišla naći sjedalo. Taman me prošla početna skeptičnost kada je nestalo struje. Mrak. Mrkli mrak. Nisam više vidjela ništa. Samo se čulo komešanje ljudi... „Super, kako ću sada naći Tinu? Stvarno super... „ Izvadila sam mobitel nebi li mi pomoglo da u masi posvijetlim i njeno lice. No nije ga bilo dobrih par minuta, kao ni struje. Onda je napokon sve ponovno bilo osvjetljeno. Mislim da nije laknulo samo meni nego i ostatku ljudi koji su se našli u istoj situaciji. No prošlo je i to. Samo sam željela stići do sljedeće lokacije, sobe koju smo imale rezervirano. Prošle smo provjeru putovnica. Ponovno sam se osjećala super, pogotovo kada mi je Kubanka koja je radila na provjeri rekla „Welcome to Cuba!“ Bio je to dobar osjećaj. Krenule smo muvati se po aerodromu, promijenile novce i sjele u taksi.

Vožnja je trajala nekih pola sata. Bila je ugodna, a šofer nam je pokazao Trg revolucije - Plaza de la Revolucion. Izgledao je fantastično. Fidel Castro, Che Guevara i Camilo Cienfuegos. Uvod baš kakav čovijek može samo poželjeti.

 Došle smo na odredište. Kuća ograđena bijelom visokom željeznom ogradom. Izgledala je lijepo.  Odavala osjećaj sigurnosti koji mi je baš trebao. Pozvonile smo i simpatičan starac od kojih 90 godina pojavio se na vratima -  Ponce, naš domaćin. Uveo nas je u kuću i dao par savijeta. Neki od njih su bili: „ne mijenjajte novac na ulici, čim se spusti mrak vraćajte se taxijem, ne miješaajte se puno sa lokalnim momcima i nećete imati problema“. Smjestile smo se u sobu koja je bila dosta mala i zagušljiva. Ali imala je bar pive u frižideru  i to mi je bilo dovoljno da ne prigovaram previše. Bacila sam se na krevet i odahnula. Bila sam neizmjerno sretna iako mi je bilo užasno vruće, a klima nije bila od prevelike koristi.

Iduće jutro probudile smo se dosta rano. Uslijedio je doručak kojeg smo platile skoro kao pola sobe, ali isplatilo se. Dva jaja, papaja, mango, banana, kava, kakao, mlijeko, sok...  Iako smo ga sljedeće jutro preskočile, najela sam se više nego sve ostalo vrijeme provedeno na Kubi.

Krenule smo u razgledavanje koje je trajalo satima. Hodale smo i hodale. Otočje okruženo Meksičkim zaljevom, Karipskim morem i Atlantskim oceanom. A mi u sredini... Pa odakle krenuti ni same nismo znale. Ali smo hodale. Okolne zgrade i auti stalno su mi okupirali pažnju. Arhitektura je iz vremena španjolske kolonijalizcije- samo što je ta gradnja potpuno oronula. Postajalo je sve toplije a vlaga u zraku sve neizdržljivija. Tipično za tropski pojas. Da me se pita što sam točno vidla taj dan, ni sama ne znam reći. Osjećaj koji je bio u meni teško mogu opisati. Tako daleko, sloboda i osjećaj odgovornosti koji imam... Neopisiva kombinacija osjećaja preplavljivala me.  Sve dok me nije preplavio osjećaj gladi...

Došlo je vrijeme ručka, možda čak i prošlo, a mi nismo mogli prestati misliti o hrani. Što kupiti? Ili bolje rečeno gdje? Kada smo već kod kupnje, na kubi postoje dvije valute. Jedna je njihova lokalna, kubanski peso, a druga je kovrertibilni kubanski peso za turiste koji je 24 puta veći od njihovog lokalnog. Mislim da vam je sve jasno. Omjer 1 CUCa je 1 američki dolar. No čak i kada sam to prožvakala ostajalo je pitanje što pojesti. Našle smo pekaru i ušle u nju. Ostala sam zbunjena... Izgledala je prastaro i izbor kruha bio je nikakav. I to samo kruha, ničeg drugog nije bilo u trgovini. Promrmljala sam na španjolskom „ un pan cubano por favor “. Žena se bez riječi okrenula i bacila kruh pred mene na pult. Puf! Onako rukom, bez papira, bez vrečice, bez riječi. Kako kulturno i higijenski dobacila sam Tini. Samo se nasmijala. Uzela sam taj kruh okrenula se i otišla. Ljubazno baš kao što je i sama prodavačica bila.

   Nastavile smo naš obilazak polugladne sve dok se nije spustila večer. u međuvremenu razgovarale smo sa dosta lokalnog stanovništa. Žena koja je tvrdila da je naša susjeda, odvela nas je u tvornicu cigara, odnosno u kuću obitelji koja tamo radi. Prodavali su cigare po puno povoljnijoj cijeni nego što je, kako oni kažu, u samoj tvornici. Ne bih se kladila da je to baš tako, ali ajde. Dok smo shvatile princip njihovog prodavanja priči, već smo ostale bez 70ak eura u džepu... Kupile smo kutiju Monte Cristo cigara iako su bile skupe za naš buđet i nismo željele, ali vjerujte mi da kada ste tamo, nije moguće otići sa istim iznosom novaca u džepu sa kojim ste i došli. No opet, jednom se ide na Kubu i grijeh je otići bez cigara, to je činjenica. Svima je cilj izvuči što više novaca od turista. To ni ne čudi, svima nama koji se bavimo turizmom to je cilj, tako da me ta činjenica i nije previše uzrujavala, iako smo na svakom čošku davali novce za nešto. 

Hoćeš slikat auto – plati. Hoćeš neku informaciju? E nećeš ako ne platiš... I tako u krug. Razgovarale smo sa jednom ženom o političkom statusu Kube. Sa dolaskom Raula na vlast dešavaju se promijene na bolje tvrde.

Vratile smo se u našu casu, popile pivu i išle spavati. Još smo uvijek osjećale vremensku razliku pa smo zaspale čim smo legle.

Sljedeće jutro imale smo let za Cancun i u Srednjoj Americi provele par tjedana.

VIVA LA REVOLUCION!

Nakon skoro mjesec dana vratile smo se nazad u Havanu. Opet ista procedura, kupi vizu, stani u red... Sada više nije bilo nikakve nervoze, znale smo što nas čeka. Ovoga puta bile smo mudrije pa rezervirale smještaj u samom centru Havane.

Casa Tayra i Leo. Odlični ljudi. Odlična soba sa terasom na 3. katu! Tayra je žena u kasnim 30 - ima, doktorica po zanimanju i jedna vrlo ugodna gospođa golubljeg pogleda. Ispričala nam je kako je živjeti na Kubi. Iako je ona i njezina obitelj dobrostojeća, jedna je od rijetkih koja ima dozvolu da radi sa turistima i ponudi svoj dom kao privremeni smještaj. Ispričala je kako u stanovima žive generacije i generacije naraštaja. Kako gotovo pa i nije moguće kupiti stan, em zbog financijskih mogućnosti koje im to ne dopuštaju pa do zamjene stanova. No kako oni kažu, pod kakvim su režimom bili, sada im i nije tako loše. 

Također je mnogo Hrvata odsjelo kod nje u stanu. Kaže da mnogo muškaraca iz  Europe dolaze na Kubu iz razloga što za jeftine novce mogu naći mlade Kubanke, na što smo se mi zgrozile. Kad smo malo bolje pogledali po gradu i na plažama uistinu su oko nas bili uglavnom stariji bijelci sa mladim Kubankama. Stravičan prizor.

 Tek smo pri drugom dolasku u biti doživjele Kubu u punom njenom sjaju. Zadnjih 4 dana našeg jednomjesečnog putovanja završava upravo tamo gdje je započeo. Na veličanstvenoj Kubi. 

U dva dana obišle smo sve znamenitosti: Katedralu San Cristobal u starom gradu, Jose Marti Memorial, Nacionalno Kazalište, kao i Nacionalnu biblioteku, razne četvrti koje se mogu danonoćno razgledavati.

Ali kada se spusti večer, život tek počinje. Ako isključimo to što se ulicama sljeva prljavština, što u tih pet dana niti jedan dan nismo vidli ljude koji imaju nakanu pobrinuti se za otpad niti ništa takvoga, sve nestane kada se spusti večer a kubanci iznesu svoje stolove na ulice, raspale salsu, piju, plešu i jednostavno uživaju u životu. Piju puno, a kako i nebi kada im je rum jeftiniji od vode. I usput rečeno, užasno je jak. Špirit kako bi moj tata rekao. Ali sa kolom je... hmmm, odličan rekla bih. Znale bi sjediti na terasi i gledati kako uživaju, mladi i stari. Mislim da im je disko klub nepoznanica. Ali ako i ne znaju za njega, svakako znaju kako uživati.

Zvukovi salse odzvanjali su cijelim gradom. Bio je to nevjerovatan osjećaj.  Zapravo, srce svega čine ljudi, njihova energija koja ne može a da te ne obuzme, njihovo bogatstvo iako novaca nemaju... Kuba je mjesto koje sam voljela i mrzila u isto vrijeme iz mnogo razloga.  Možda zbog svih tih emocija koje je pobuđivala u meni, toliko mi se urezala u srce. Otok na kojem su prvobitno isljeljavani robovi iz Afrike, otok koji je oduvijek bio izoliran i drugačiji, od omraženog diktatora Fulgencija Batiste, preko Fidela Castra i njegove desne ruke Che Guevare, od silnih pobuna i revolucija, otpora, pa do današnjeg dana, kad se stvari mijenjanju nabolje, Kuba je bila i ostala autentična, originalna i svoja.  I za kraj, što da kažem nego:

„VIVA LA REVOLUCION CUBANA!“ – jer da nje nije bilo ,ni Kuba ne bi bila ovakva kakvu smo je Tina i ja upoznale i zavoljele.