GUATEMALA PELIGROSA

20.3.2013.

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec  i Tina Paunović

Evo baš prošlog tjedna smo se Ana i ja vratile s poslovnog puta iz Dublina. Nismo imale direktan let nego smo morale vlakom do Budimpešte i onda smo letjele za Irsku. Upravo je Budimpešta bitna za našu sljedeću priču.

Vožnja do Budimpešte trajala je 6 i pol sati. Smjestile smo se u hostel i  otišle spavati jer smo sutra imali puno posla u gradu. I tako smo sutradan, nakon napornog dana, odlučile nakupovati hrane u dućanu i u hostelu spremiti ručak.  Punih košara stigle smo na blagajnu i nešto smo se nas dvije zapričale kad nas je prekinuo glas:  “ No money, no money !”. Ana i ja smo se samo pogledale s tim da su njoj već iskre frcale iz očiju od bijesa. Što je i za očekivati jer nije bilo logike da nema novaca na kartici, kad karticu nismo uopće vadili još od Zagreba. Moralo je biti novaca gore - međutim prodavačica je govorila da novaca nema.

Brzo sam otrčala do najbližeg  bankomata da provjerim stanje, kad me oblio hladan znoj -  515 forinti - to nije ni 1,5 €. Što sad? Ana je u tom trenu problijedila, a ja sam od muke dobila alergiju. Gladne, umorne, šokirane, nismo znale što bi, a pošto smo imali nešto gotovine, sjele smo u fast food restoran.

Kad smo malo došli k sebi, telefonirali smo u Makarsku i objasnili situaciju mojoj mami. Istraga u policiji je trajala par dana te je stigla povratna informacija da se ovdje radilo o elektroničkoj prevari. Netko iz Guatemale nam je maznuo lovu!  Ovaj prvotni šok i nevjerica su samo pomogli da se već potisnuta uspomena na Guatemalu vrati kao bumerang u glavu. Netko nam je u Guatemala City-ju prije pola godine snimio karticu, čekao da se ona ponovo napuni novcima i sve skinio u pola sata. Nevjerovatno! Pošto su policajci trebali sve informacije  - kad smo stigle u Guatemalu, gdje smo sve išle, gdje smo dizale novce, gdje smo spavale, morale smo se svega prisjetiti… Pa da krenemo ispočetka:

U Guatemalu smo stigle 11.10.2012.godine, autobusom iz Tapachule u Meksiku koji je presporo vozio pa je vožnja umjesto mogućih dva sata trajala pet sati. Naš plan je bio odmah po dolasku nastaviti za Antiguu (mali kolonijalni grad blizu Guatemala city-a), međutim već je pala noć, a nas je bus ostavio na nekakvom parkiralištu koje nije imalo veze sa autobusnim kolodvorom. Osim toga nitko nije pričao engleski, a samo su nas taksisti opkolili, međutim oni su nudili nebulozne cijene da nas odvedu do Antigue.  Ana je ostala čuvati stvari, a ja sam otišla uokolo pitati po hotelima imaju li slobodne sobe. Od svih hotela na toj mračnoj cesti, samo je jedan imao jednu jedinu sobu slobodnu. I iskreno, zvati ovaj “hotel” hotelom, je grijeh. Vjerujte, već  godinama putujemo i susretali smo se sa svakakvim hostelima, ali ovaj hotel ni onom najgorem hostelu nije bio ni do koljena.

Morale smo čekati 20 minuta ”šeficu”, te nam je ljubazno ponuđeno da sjednemo  i pričekamo u predvorju.  No tamo nisu bile stolice nego dva prednja sjedala, iščupana iz nekog auta. Kad se  “ šefica” napokon pojavila, prvo nam nije htjela prodati sobu za meksičke pesose (na granici nismo htjeli mijenjati novce jer su nahrlili na nas i počeli nas vuči za rukave pa smo se uplašili za vlastiti život i vratili u bus. Uostalom tko bi znao da nema mjenjačnice ni bankomata na autobusnoj stanici?), a onda kad je vidjela da smo spremne platiti i višu cijenu – jer smo se našle u neizglednoj situaciji – prodala nam je sobu za duplo višu cijenu.

Sobu najradije ne bih htjela komentirati, ali moram to izbaciti iz sebe. Zidovi su bili nezazidani, dakle cigla se vidila i sve žice koje bi trebale biti zazidane  su visile iz njih, pod je ako ništa barem bio zabetoniran, krevet je bio kriminalan. U kupaonici je iz bojlera kapala voda i sav je bio zahrđao.  I onda posred takve jedne sobe na zidu lijepi, novi tv sa svim mogućim programima. Upravo tad sam se zapitala-  Pobogu, koji su ljudski prioriteti?

I nekako smo preživjeli i to rekla bih, suicidalno tuširanje kad je netko u 9 sati navečer počeo bušiti susjedni zid, kao da je nama po mozgu bušio. Poslje toga se ne sjećam kako sam zaspala, valjda sam se od traume onesvijestila . Ujutro je i Ana rekla da je na kraju zaspala ni sama ne zna kako.  Brzo smo se spakirale i krenule van kad nas je “šefica” zaustavila i rekla, citiram: “ pošto smo jučer platili meksičkim pesosima, danas moramo još toliko platiti jer su oni nama učinili uslugu.”  Dakle, mi smo jučer platili duplo skuplji smještaj, a sad bi oni još toliko? Ana je bila kratka i jasna:  Ne, odgovorila je, te smo se samo okrenule i otišle.

Ovo je bilo vrlo smjelo od nas jer nikad ne znaš što je nekome u glavi, tako da smo požurile na autobusni kolodvor pritom se stalno osvrćući da nas ne bi “šefica” i njena banda zaskočili. Zatvorile smo se na kolodvoru i izlazile samo u nuždi kad smo išli do benzinske preko puta po hranu. Dakle, tu su nam snimili karticu jer je to jedino mjesto gdje je kartica u Guatemali vađena. 

Inače, na ulicama ima jako puno policajaca, a  vidjevši Anu da tipka po mobitelu, jedan policajac ju je upozorio da vani ni slučajno ne vani mobitel, ni laptop ni ikakve vrijedne stvari jer su krađe svakodnevne.

ESMERALDA FROM HELL

Znači kad sve zbrojimo, u Guatemali nismo provele ni dva dana, a već su nas tri puta dotad opljačkali. Sljedeća destinacija na našem putu bio je El Salvador, međutim na povratku smo se morali opet vraćati preko Guatemale jer nismo imali vizu za Belize, a autobusi za Meksiko su vozili ili preko Guatemale ili preko Belize-a. Nismo imali izbora. Ali, ovaj put smo bile pametnije. Stigle smo  u popodnevnim satima u Guatemalu te odmah potražili bus koji vozi u Antiguu. Mi mislili sad ćemo se voziti u udobnom busu i odmoriti dušu kad imali smo što vidjeti. Stari američki školski autobusi iz 80-tih sa prikladnim imenom Esmeralda.  Esmeralda, flor del campo … Dražesno.  Sve dok Esmeralda nije krenula. Vožnja je sličila vlaku smrti, niz nizbrdicu je šofer vozio više od 120 km/sat i to bez milosti. A s busom se natjecao kamionet s desetak srednjoškolaca koji su virili odozada i izazivali šofera. Dakle, to je bila jedna jako stresna vožnja. Ali, i to smo preživjeli! I danas se tomu smijemo…

Što se tiče Antigue, o njoj imam samo riječi hvale. Prekrasan mali kolonijalni gradić, prepun šarenih zgrada, parkova i crkvica, te okružen trima aktivnim vulkanima. Ovdje smo se u svakom smislu riječi odmorile i preporodile. Najveći je Volcano de agua -  vodeni vulkan koji je miran, a ostala dva svakodnevno izbacuju paru i pepeo. Antigua je bila prepuna Amerikanaca, barem za našeg boravka tamo.

Na povratku u Guatemala City imali smo par sati slobodno do polaska autobusa za Meksiko te smo sjeli na pivo u obližnju tavernu.  Taman smo se opustile kad su počele trube i žviždaljke te ogromna horda ljudi nadolaziti u tu našu ulicu.  Bio je to javni prosvjed protiv nasilja nad ženama.

I za kraj da istaknemo što smo naučili o Guatemali pa ukoliko ikad budete išli u Guatemalu, dobro će vam doći:

- izbjegavajte javni prijevoz

- čuvajte se u svim dijelovima zemlje, ne samo u glavnom gradu -     Guatemala ima najveći kriminalni dosje u čitavoj Latinskoj Americi!

- ne putujte preko granice u kombijima tzv. “chicken buses ”

- ne koristite mobitele i laptope u javnosti

- ne nosite nakit

- ne koristite bankomate

- rezervirajte smještaj unaprijed

Ako se budete svega ovoga pridržavali vjerujem da nećete imati nikakvih problema, trauma ni loših uspomena te ćete na kraju krajeva uživati u netaknutoj prirodi i svim prirodnim čudima koje skriva ova siromašna i opasna, ali s druge strane prekrasna i čarobna zemlja. Jer kako bi rekli naši stari: "Što nas ne ubije, to nas ojača!" Ako je suditi po tome, Guatemala će vas ojačati u svakom pogledu. Prema tome, samo naprijed i to hrabro!