SHALOM, IZRAEL

Piše: Ana Marija Jakopanec

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

Nedavno pišući o Kubi, spomenula sam kako me promijenio rad u hostelu. Uz sezonski posao koji smo obavljale, uglavnom brinući se da je sve pod kontrolom i da su svi sretni i zadovoljni, tu su bila uključena i putavanja sa ciljem unaprijeđenja hostela. Naravno, meni nisu teško padala pošto sam već postala ovisna o bijegu iz lijepe naše. Kao i u svemu ostalom, bitno je uvijek biti u toku. Držeći se toga, krenule smo na još jednu konferenciju koja se održala ovoga puta u Jeruzalemu. Karte za Tel Aviv bile su spremne nedugo nakon što smo dobile službeni poziv. Spakirale smo se i krenule. Četiri dana konferencije i još dodatna četiri dana, onako, da se pobliže upoznamo sa Izraelom. Spoj privatnog i poslovnog, ku´š bolje!

Stigavši na aerodrom, u prvih par minuta bilo nam je jasno da nećemo tako skoro izaći sa njega. Sigurnosne provjere bile su posvuda, tretman kao da smo talibani bio je pomalo zastrašujući, ali kada smo uspjele u nagovaranju carinika da lupi više taj pečat u putovnicu, osjetila sam olakšanje. Stavivši backpack nazad na leđa, obuzela me euforija.

Sljedeća misija bila je doći do hostela u kojem smo odsjele, ali nije baš bila uspješna. Barem ne prvih par sati, pošto smo se izgubile unatoč tome što su ljudi bili vrlo pristupačni i usmjerili nas na krivi bus! I to dva puta!

Nakon što smo se obje malo smirile krenule smo dalje, promijenile par buseva i konačno stigle. Napravile smo check-in, a prizor koji je uslijedio nije bio nimalo utješan. Poluraspadajući hostel sa prozorima koji se ne mogu zatvoriti i izrazito neudobni kreveti čekali su samo na nas. Bilo je utješna jedino činjenica da se nalazimo u samome centru.

Tel Aviv je drugi po veličini grad u Izraelu te njegovo gospodarsko središte. Ono što ga čini zanimljivim su brojni barovi, plaže, trgovački centri i velika razlika sa ostalim grdovima koji su u potpunosti „markirani“ židovstvom. Ovo je jedan potpuno moderan i  liberalan grad koji živi punim plućima 24 h na dan. Jedan je od najskupljih gradova Bliskog istoka što smo vrlo brzo mogle i same osjetiti. Kobinacija je starih građevina (Old Jaffa, stari grad spominjan još i u Bibliji) i modernih, futurističkih zgrada i hotela koje polako ali sigurno započinju prevladavati gradom. „Bijeli grad“ kako ga još nazivaju, upisan je u UNESCO-v popis svjetske baštine u Aziji i Oceaniji kao primjer urbanističkog planiranja novog grada.

   CONTROL FREAKOVI ILI?

Ostala sam iznenađena kada smo došle do shopping centra ne bi li kupile neke sitnice, jer je na ulazu bila provjera. Od prilike onakva provjera kao kad ulazite na aerodrom. Odložile smo ruksak ne bi li prošao skreiranje, te nakon što su nas pregledali, bilo nam je dozvoljeno ući. Zamislite ulaz u Avanue Mall ili bilo koji drugi shopping centar  i proceduru ulaska na aerodrom... Od prilike bih tako to mogla dočarati.

Nema kompromisa, jako su oprezni što i ne čudi ako uzmemo u obzir da je Izrael jedina židovska država na svijetu, a osim toga na Bliskom Istoku su okruženi svim muslimanskim državama te su jedni drugima trn u oku. Njihovi mladi ljudi, nakon što završe srednju školu obavezni su odslužiti vojni rok. Muškarci 3, a žene 2 godine. Bez odsluženog vojnog roka ne mogu dobiti dozvolu ni za što. Grad ih je prepun, nose tamno zelene uniforme i svi nose puške u rukama. Trebalo mi je malo vremena da se naviknem na njih. Uvijek su pod punom spremom.

Nakon par sati hoda, došle smo do plaže, koja nije bila daleko od našeg hostela. Prizor je bio fenomenalan. Sunce je polako tonulo, preljevajući svoje bolje po sitnom pijesku, uz valove koji su se lijeno protezali po pojesku. Sjele smo i uživale u tom prizoru. Na kilometarsku plažu prosula su se svjetla hotela naslaganih jedan do drugog. Izgledali su moćno. Mrak je padao na grad. Pao je i meni mrak na oči kada sam vidjela koliko ljudi jogira po plaži. Mladi, stari,nema iznimke. Veoma drže do zdravog života, ne samo u ovom gradu nego i svugdje drugdje u državi. „Morala bih i ja početi vježbati“, dobacila sam Tini. „Budeš“, odgovorila je i podigla limenku pive koju smo kupile. Slegla sam ramenima i uzela svoju limenku. Ubrzo sam zaboravila na vježbanje.

Sljedeći dan isplanirale smo odlazak u Cezareju i En Gedi - kupanje u Mrtvom moru. Već u ranim jutarnjim satima smjestili smo se u bus i krenule. Cesta kojom smo prolazile nalazila se usred pustinje, pa su deve i pijesak većinu puta bile jedino što se moglo vidjeti. Uskoro smo se iskrcale na stanici. Vjetar je bio neizmjerno jak te nosio pijesak svuda nakolo, ponajviše meni u oči. Cezareja je prekrasan gradić sa ostacima rimskog amfiteatra, hrama i foruma. „To je to“- rekla je Tina, u smislu kao da će ostati tu zauvijek. No nisam se zabrinula jer to kaže za bilo koji antički grad. Pošto je bilo jako toplo, malo smo se legle na plažu i „točale“ noge u prekrasnom Mediteranskom moru te se na taj način povezale s čitavim Sredozemljem.

Nakon Cezareje nastavile smo put do En Gedija. Kada smo se spustile do Mrtvog mora i nakon što sam ispljuvala pijesak iz usta, mogla sam vidjeti svu ljepotu ovog krajolika. Ili barem dokle mi je pogled sezao. Beskrajna modra boja koja se gubi u daljini, pa zelena i na rubovima bijela. Kakav prizor za umorne oči...

Mrtvo more je slano jezero smješteno između Zapadne obale, Izraela i Jordana te predstavlja najnižu ljudima dostupnu točku na površini Zemlje. Odlično mjesto za bijeg od vjetra i pjeska. Dugo je 76, a široko 18 km, a površina mu se nalazi 417.5 m ispod morske razine. U njemu je nemoguć život zbog izrazito visoke koncentracije soli, te je isto tako nemoguće utopiti se. A ni roniti, iako je Tina pokušala, no ubrzo je požalila. Velike bijele nakupine soli na rubovima mora bile su vrlo oštre premda nisu tako izgledale. Kupale smo se neko vrijeme, a kada smo izašle van i otarasile se soli sa tijela i navukle odjeću, promatrale smo kako drugi uživaju u kupanju. Bilo je smiješno vidjeti ortodoksne židove, koji inače djeluju dosta hladno i grubo, ne vole stranice i uglavnom po cijele dane mole, kako se vesele i skidaju svoje šešire i halje, prvo crne pa bijele ispod njih i uskaču u more. Pokupile smo svoje stvari i nastavile put prema Svetome gradu – Jeruzalemu.

ELI! ELI! LAMA AZAVTANI!

Busom smo stigle u Jeruzalem.Već pri samom izlasku mogla sam osjetiti njegovu posebnost. Na čudan način povezuje i spaja tradicije židovstva, islama i kršćanstva. Za kršćane, Jeruzalem je Isusova domovina, za muslimane je ovo treći sveti grad nakon Meke i Medine, a osim njih grad je podjeljen još i između Aramejaca i Židova.
Smjestile smo se u hostel radi kojeg smo posjetile ovu veličanstvenu i svetu zemlju. Abraham hostel jedan je od najboljih u kojem sam odsjela. Vesela ekipa naših prijatelja iz cijeloga svijeta nas je dočekala, kao i piće dobrodošlice u baru. Bilo je lijepo ponovno vidjeti poznata lica. Inače, hostelske konferencije uglavnom okupljaju iste ljude, vlasnike hostela i njihove managere sa ciljem izmjene informacija i unaprijeđenja poslovanja. To su uglavnom veseli i otkačeni ljudi koji spajaju ugodno s korisnim. Nakon druženja do kasno u noć otišle smo na spavanje, jer nas je već rano ujutro čekala tura po Jeruzalemu. 

Prohladan jutarnji zrak vrlo me je brzo razbudio. Nebo nad Jeruzalemom nije bilo obećavajuće. Kao ni činjenica da bi se kiša mogla spustiti svakoga trena. Svi smo se skupili i krenuli prema starome gradu. Naš put išao je Viom dolorosom za koju se vjeruje da je cesta Isusovog križnog puta, sve do bazilike Kristova groba. U crkvi se nalazi kapelica Golgote, a na sredini crkve Isusov grob i mjesto uskrsuća. Ovaj grob nije pravi već je turistička atrakcija. Pravi grob nalazi se izvan crkve, te smo ga uspjeli snimiti „preko veze“.

Stari grad također je upisan u UNESCO-vu listu svijetske baštine u Aziji i Oceaniji.

Sljedeća destinacija bila Brdo hrama i Zid plača. Došlo je i meni da plačem kada se kiša nemilosrdno spustila na nas, a vjetar puhao sve jače i jače. Naravno da moja jakna to nije mogla izdržati, pa sam uskoro bila tri kile teža. No, nastavili smo obilazak. Zid plača posebno je mjesto. Današnji Zapadni zid, kako se još naziva potječe iz doba obnove hrama za vladavine Heroda Velikog. Taj hram je srušen 70. godine u doba rimskog osvajanja Jeruzalema, a ostalo je samo popločje sa svim potpornim zidovima. Kroz povijest su se židovi počeli okupljati na molitvi uz ovaj Zapadni zid.

Naravno, prije ulaska na Zid plača prošli smo još jedno „skeniranje“. Kao što sam već spomenula, provjere su stalne zbog konstantnih sukoba sa Palestincima, tako da se i na ulazu u pojedine restorane nalazi policija.

Dobili smo upute kako se ponašati jer je sve pod velikom kontrolom i nije dozvoljeno mrmljati sebi u bradu, jer bi mogli izletiti van ako čuvari posumljaju da se molimo. Samo židovi smiju moliti na centralnom dijelu, dok ostalima i nama turistima ostaje mali dio zida u kojeg smo mogli staviti svoje želje napisane na papiriću. Promatrajući ih kako mole, dobila sam dojam da u biti slave život, da su sretni što su tu gdje jesu, a ne da plaču kako sugerira ime zida.

Nastavili smo hodati do Zlatne kupole, poznate i kao Omarova džamija (Dome of the rock). Nalazila se na brdu Staroga grada. Prilagođena je mjestu židovske i kršćanske svetinje. Najstarija je muslimanska građevina i uopće islamski spomenik.

Svašta smo lijepoga vidjeli taj dan, a bogami smo i fino papali. Naš vodič nas je odveo u centar na ručak te smo probali židovske specijalitete poput hummusa i ostalih sličnih jela sa umacima. Nakon toga svi smo se vratili u hostel i nastavilo se druženje do dugo u noć.

Na dan našeg odlaska iz Jeruzalema pao je snijeg, što se inače nikad ne događa. Tako da smo bili svjedoci još jednog klimatskog fenomena u drugoj zemlji, a ne samo našoj.

Po povratku u Tel Aviv bile smo pomalo tužne jer se naša avantura bliži kraju, ali i ispunjene pozitivnom energijom koju nam je prenijela ova prekrasna zemlja i njeni ljudi. Iako smo svjesne da se ovdje više nećemo vraćati jer uvijek idemo u nove nepoznate krajeve, a ono što smo vidjeli ostavljamo iza sebe, ipak možda uspijem nagovoriti Tinu da se jednog dana opet zaputimo u Izrael- zemlju koja je toliko mala, a toliko velika, jer je velikom čine upravo njeni ljudi. Koja je toliko bogata poviješću i kulturom, a opet je moderna, čak bih rekla da je naprednija u nekim segmentima i od Europe. Fantastičan spoj antike, srednjeg vijeka, suvremenog doba te spoj četiri religije na jednom mjestu čini ovu zemlju jednostavno Svetom.

 Kad opet promislim i sjetim se svega, mislim da Tinu neću trebati dugo nagovarati da se vratimo.