ARABIAN NIGHTS

Piše: T.P.

Snimili: A.M.J. i T.P.

“Postoji samo jedno dobro, a to je znanje, i jedno zlo, a to je neznanje.”, rekao je jednom davno veliki grčki filozof Platon, no čini se da ga nitko od kršćanske Europe u srednjem vijeku nije čuo. Ili nije želio čuti. Propašću Zapadnog Rimskog Carstva i najezdom germanskih plemena došlo je do uništenja velikog broja biblioteka, a s njim i velikog broja antičkih djela. Tijekom kasnijih razdoblja povijesti, znanje u kršćanskoj Europi je sve više opadalo, najviše zbog utjecaja crkve. U isto vrijeme Arapi su  prevodili antičke pisce te su ono što su naučili primjenili u geografiji, medicini, matematici i filozofiji. Zbog nesnošljivosti kršćanske Europe i Arapa u tom vremenu, grčko znanje je ostalo daleko od očiju nekad obrazovane Europe sve do arapskog osvajanja Španjolske 711. godine. Drugim riječima, tada su Arapi podučili Europu njezinoj vlastitoj prošlosti i kulturi. Zbog ovoga je ostao u narodu izraz da su najbolji grčki učenici bili Arapi.

Tko su onda ti slavni Arapi?

Prvenstveno oni su, uz Židove, jedan od dva naroda koja potječu od Šema, Noinog sina iz Starog Zavjeta.

Mene su Arapi osobno oduševili… Pristojni, nasmijani, duhoviti i uglađeni ljudi… Jesam li zaboravila spomenuti da su jako bogati?

Njihova povijest je burna i slikovita. Od nomadskog naroda, prodavača začina i ribara postali su jedan od najbogatijih naroda svijeta.Početkom dvadesetog stoljeća čitav svijet je bio poprište sukoba. Negdje u to vrijeme rodila se i njihova ideja za ujedinjenjem čitavog arapskog poluotoka i Bliskog istoka koji je tada bio pod Turcima. Ova ideja se i ostvarila 1932. rođenjem Saudijske Arabije pod Ibn Saudom. Međutim tek nakon drugog svjetskog rata su se Arapi obogatili zahvaljujući nafti.

Danas arapske države svojim visokim i tankim neboderima podsjećaju na futurističke gradove iz SF filmova, a treba napomenuti da su iznikle iz suhog pustinjskog pijeska. Svi gradovi su umjetno “uzgojeni”, da se tako izrazim. Tako posvuda u Dubaiju možete naći velike, zelene, park površine kao da ste u nekoj pokrajini u Engleskoj, a ne u pustinji. Također, ako želite skijati možete otići u Ski centar i na trenutak zamisliti da ste na Alpama.

 Inače jedan od rijetkih nedostataka u Emiratima i Arabiji je pustinjska klima. Temperatura je iznimno visoka i tijekom ljetnih mjeseci može iznositi do 55 stupnjeva. Zbog ovog problema su im svi javni objekti zatvoreni i klimatizirani. Za potrebe javnog prijevoza izgrađene su posebne stanice koje su danonoćno klimatizirane. “Tko plaća sve te račune?”,par puta smo se zapitale jer očito je da svakodnevno troše enormne zalihe energije. Drugi nedostatak je što je zabranjena konzumacija alkohola te se NIGDJE ne može kupiti nikakav alkohol. Čak ni radler pivo.

Možete samo zamisliti svu tu silnu raskoš, a pogotovo kad padne noć i čitav grad postane kao božićni bor. Stanice za metro podsjećaju na tek izgrađeni supermoderni aerodrom, u potpunosti su presvučene brušenim mramorom visokog sjaja. Metro vozi iznad grada tako da imate panoramski pogled na cijeli grad, naravno ukoliko ne puše vjetar i ne nosi pijesak uokolo. Unutar metroa čak imaju i business klasu.

 Od čitavog putovanja u Emiratima i Arabiji nam je bilo najljepše. Ovdje se osjeti dobar životni standard i zadovoljstvo ljudi. Cijene su jeftinije nego u Hrvatskoj, a navodno su im plaće neusporedivo više od naših. Cijena goriva za 50 litara je bijednih 130 kn. Uopće nemaju poreze, tako da ako kupite bilo što vrijedno u ovim državama nećete morati nikakav porez platiti. “ Šta niste kupile zlata, pa bi ovdje prodali i zaradili?”, znali su nas pitati kad smo se vratile. Međutim tko o tome razmišlja dok putuje? 

Dobar životni standard i dobri prihodi te lakoća zapošljavanja privukli su mase Indijaca, Pakistanaca i mongoloidnih naroda (ne mogu definirati koji su točno) da se trajno presele u ove krajeve. Od ukupnog broja stanovništva Arapi čine tek 16 % i oni imaju posebne uvjete života – vile uz more, čitave plaže za sebe, najviše funkcije u držanim poslovima i svakakve beneficije prilikom pokretanja posla ili tvrtke.

Osim Dubaija i Abu Dhabija posjetili smo i pustinju u Saudijskoj Arabiji, gdje smo jahali deve i gledali zalazak sunca te uz derviš plesače i plesačice proveli jednu sasvim uobičajenu arapsku noć. Također smo imali priliku probati tradicionalnu arapsku večeru koja obavezno uključuje meso uz rižu ili pogače te svakakvo povrće.

U modernom gradu kao što su Dubai i Abu Dhabi nema se puno toga povijesnog za vidjeti, osim muzeja i džamija. Sve ostalo što je impresivno su zgrade novijeg 
datuma.

Na prvom mjestu je Burj al Arab, luksuzni hotel smješten na umjetnom otočiću  i povezan mostom sa ostatkom grada. Zatim Palm Deira, umjetni otoci u obliku palme sa luksuznim hotelima, i po meni najimpresivnija građevina – Burj Khalifa – najviša zgrada na svijetu(828 m). Ispred ove prekrasne zgrade svake večeri se održavaju plesovi fontana s orijentalnom glazbom u pozadini.

U našem hostelu upoznali smo dvije zanimljive cimerice koje se nikako nisu mogle podnijeti. Jedna je bila Francuzica Marie, sredovječna žena koja je našla posao masažerke u jedan dan, sasvim slučajno, upoznavši se s poslodavkom u metrou. Druga je Nigerijka Rukaya, mlada crkinja koja je došla u Emirate vrbovati mlade nogometašice za svoju ligu u Nigeriji. Marie nikako nije mogla podnijeti njene glasne razgovore na mobitel, pogotovo pred spavanje, a Rukaya nije mogla podnijeti što je Marie kao starija gospođa našla tako lako posao dok ona muku muči s tim nogometašicama. Nadam se da su se dosad već našle zajednički jezik ukoliko se jedna od njih nije odselila negdje drugo.

LAWRENCE OF ARABIA

Kad pričamo o arapskoj kulturi, sigurno niste znali da su od njih potekle riječi alkohol, cifra i tarifa. Ali, sigurna sam da većina ljudi zna da su priče o tisuću jednoj noći, o Šeherezadi, Ali Babi, Aladinu, Sinbadu arapska ostavština. Tko još nije čuo za ono slavno “Sezame otvori se!”

U srednjem vijeku je njihova uloga u znanosti bila neprocjenjiva, posebice u medicini, prirodnim znanostima i filozofiji. Međutim osim njihovog kulturnog doprinosa Europi u srednjem vijeku, njihov geostrateški položaj i bogatstvo rudama i naftom postali su itekako zanimljivi europskim silama u 19. i 20. stoljeću. Tako se dogodilo da je uoči I. svjetskog rata Sjeverna Afrika podvrgnuta kolonijalnom carstvu Francuske, Italije i Španjolske, a arapski Bliski Istok se udružio sa silama Antante protiv Turske i njenog imperija na Arapskom poluotoku kojim je vladala do kraja rata. Britaniji je Bliski Istok bio važan zbog nafte te je za vrijeme rata učvrstila svoje položaje u tim krajevima. Ukratko, pristala je Arapima dati neovisnost nakon rata da brže slomi Tursku u ratu uz njihovu pomoć. 


Jedan od britanskih arheologa koji je usput bio i britanski špijun Thomas Edward Lawrence poznatiji kao Lawrence od Arabije zaljubio se u arapsku kulturu te je uz svog prijatelja Sherifa Alija sudjelovao u arapskom ustanku. Postao je jako poznat u Britaniji pišući članke o svojim avanturama u Arabiji. O Lawrenceu je snimljen i film, koji je po mom skromnom mišljenju, jedan od boljih filmova ikad snimljenih.

Jer sam te volio,

Uzeo sam na sebe svu težinu

Te zapisao svoje predanje, visoko na nebu, u zvijezdama.

Kako bi ti dao Slobodu, tu kuću sa sedam stupova

Nadajući se da su tvoje oči zbog mene sjale,

Kad sam došao.

Posvećeno S.A.

T.E.Lawrence

Ovako počinje njegova knjiga Sedam stupova mudrosti, a nagađa se da ju je Lawrence posvetio svom prijatelju Sherifu Aliju. Kako god bilo, Lawrenceu moramo zahvaliti za veliki doprinos u promicanju i svjedočenju arapske kulture i povijesti u novijem razdoblju jer je na neki način približio Arape Europi i obrnuto. Kad se sjetim povijesti iz osnovne i srednje škole, sjećam se da se nikad nije davalo dovoljno prostora Arapima i njihovoj povijesti u europskim udžbenicima. Nadam se da će se to u budućnosti promjeniti jer činjenica je da su Arapi uvijek bili ispred nas, čitavu povijest smo kaskali za njima, a mogli smo jako puno naučiti od njih. Kad bi Europljani vidjeli svu raskoš i kulturu Arapskog poluotoka te srčanost njegovih ljudi, vjerujem da bi se uskoro arabizirali kao i naš Lawrence koji kaže:

“ Svi mi ljudi sanjamo, ali ne sanjamo jednako. Oni koji sanjaju noću u svojim maglovitim uglovima uma, bude se u zoru svjesni  da im je san bio samo privid. Ali oni koji sanjaju danju, e oni su opasni ljudi. Jer oni mogu odsanjati snove otvorenih očiju i učiniti ih mogućima.“

INCREDIBLE INDIA

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

Iako Indija nije bila prva država na ovogodišnjem putovanju – počeli smo iz Londona preko Arabije do Indije pa nastavili za Jugoistočnu Aziju do Australije – svakako je zemlja koja nam se najviše urezala u pamćenje. Toliko nam se toga tamo izdogađalo, jedino što mogu reći nakon povratka kući je: Hvala ti Bože što sam živa i zdrava i u jednom komadu. Pa da krenemo zajedno tom našom indijskom avanturom. Pitanje je samo od kojih stvari početi? Onih dobrih, koje se mogu nabrojati na prste jedne ruke ili pak onih loših, koje se ne daju pobrojati…

Prije putovanja smo puno čitali o Indiji, pratili vijesti, čitali putopise iskusnih stranih putnika… Dakle ZNALI smo da je to zemlja trećeg svijeta i da ćemo doživjet kulturni šok, ali nismo se puno opterećivali time jer smo se na neki način pouzdavale u sebe. “Ma kaj je to za nas… ”, znala je Ana par puta reći na glas.

Sletivši na aerodrom i dalje nismo osjećali što bi nas vani moglo dočekati, unatoč što su nam carinici dobacili blesavo se smješkajući: “Sretno! Gdje ste to došli, itekako će vam sreća trebati.”

Ali, povratka nije bilo.

Izašavši na aerodrom, dočekao nas je vozač hotela u kojem smo rezervirali smještaj, upozorivši nas dan ranije putem e mail-a, da će nas krdo divljih Indijaca pokušati nagovoriti da idemo s njima i da je naš hotel zatvoren te da ni slučajno ne idemo nigdje s njima. Međutim na aerodromu nije bilo nikakvog krda Indijaca, samo par službenika i taj naš vozač.

Ušavši u auto nismo ni slutile da će nam to postati najtraumatičnija vožnja u životu.  Nikakvih znakova na cesti, a kamoli ograničenja brzine, umjesto 3 traka za vozila, oni koriste 6 trakova i to se zabijaju jedan u drugoga pa naglo koče, pa trube jedan drugome da se pomaknu i da  mogu proći. Busevi, auti (Suzuki Swift, TATA i pokoja Toyota)i  bezbroj rikši kao da se natječu tko će prvi stići do sljedećeg semafora. Osim svega ovoga u tim trakovima trče i volovi koji, što je najzanimljivije, stanu kad se upali crveno svjetlo na semaforu. Trebalo nam je par dana da se priviknemo na konstantnu iritirajuću buku tih trubi koja ne jenjava čak ni noću ni vikendom.

Ukoliko putujete sami u glavni grad Indije, bez ikakve agencije, budite pametni jer će vas pokušati prevariti kud god pođete. Ako želite bilo gdje putovati izvan New Delhija – treba vam karta za vlak ili za bus. Ali, oni ne prodaju karte na kolodvorima nego kod vladinih podružnica koje najčešće nose naziv: GOVERNMENT TOURIST OFFICE. Tako da vi prije nego igdje odete morate ući u taj ured. Tu će vas pokušati uvjeriti da je Indija jako opasna i da nemate izgleda preživjeti ako idete negdje sami vlakom ili busom, te će vam odmah pokušati organizirati čitavu rutu sa privatnim vozačem koju će bez problema zaračunati po europskim cijenama. Mi nismo imale toliko novaca da si platimo osobnog vozača za sva mjesta koja smo htjele posjetiti, te smo tražile samo dvije karte za vlak do Agre, a dalje smo mislile planirati kad stignemo u Agru. Ali, službenik koji radi u tom uredu nam je rekao da su karte za vlak i bus rasprodane i da nam je taxi jedina opcija koju imamo. Znali smo da nas mulja pa mu nismo htjeli popustiti. Pola sata smo se s njim natezali te smo već bile na izlazu, kad je popustio i prodao nam dvije karte za bus do Agre. Jer ipak provizija je provizija makar bila i od karti za bus. Ovo negativno iskustvo u jednu ruku nam je dalo do znanja što nas čeka na daljnjem putovanju, ali nas je i poučilo kako se trebamo ponašati u beskonačnim debatama s Indijcima.

Put do Agre trajao je 5 i pol sati. Svega smo se nagledali iz autobusa. Siromaštvo je ogromno. Ljudi žive u nehigijenskim uvjetima, u malim kolibicama, bez vode, struje, zahoda, ičega… Obitelji žive zajedno s kravama, volovima, divljim svinjama, kozama. Svi sjede ispred tih kolibica i kao da čekaju da im štogod kapne s neba. U zraku se osjećaju svakakvi mirisi – dima, ispušnih plinova automobila, mirinih štapića, kanalizacije...I zrak je prepun prašine koja se stalno diže u vis te se čini da je stalno oblačno, a nije. Posvuda lete komarci, uglavnom zaraženi malarijom. Mi nismo kupovali nikakve tablete protiv malarije, iako smo bili svjesni rizika. Problem je u cijeni, preskupe su u našoj zemlji. Korisna informacija je da te tablete sadrže kinin - isti sastojak koji se nalazi i u toniku pa je isti učinak ako se redovito pije tonik voda. Druga opcija je da kupite tablete protiv malarije u Indiji po puno povoljnijoj cijeni.
 

Veličina glavnog grada je 24 milijuna ljudi, a Uttar Pradesh pokrajine skoro 200 milijuna. Indija je druga zemlja po broju stanovnika na svijetu (nakon Kine), a sedma po površini. Osim etničke, značajna je i po jezičnoj i religijskoj različitosti. U državi postoje 23 službena jezika, a od religijskih skupina najbrojniji su hinduisti i muslimani.

NAMASKAR, TAJ MAHAL

Ako krivac ovdje pronađe azil,

Kao pomilovan, on postaje slobodan od grijeha.

Ako grešnik pronađe put do ovog zdanja,

Svi njegovi grijesi prošlosti moraju biti oprani.

Pogled na ovu vilu stvara tužne uzdahe,

Da i sunce i mjesec zbog nje plaču.

Ovo zdanje svjedoči ovom svijetu,

Stvoriteljevu slavu.

Šah Jahan

U Agri su ljudi puno druželjubiviji i rekla bih imućniji i dobro pričaju engleski. Logično je zaključiti da imaju znatno veći broj turista od Delhija zbog Taj Mahala. Koliko se sjećam u Delhiju smo vidjeli jednog jedinog turista na cesti. Ovdje su svako malo prolazili busevi prepuni  Britanaca i Nijemaca.

Uspevši se na Taj Mahal, Ana i ja smo zaboravile na svu nevolju koja nas je zatekla u Indiji otkad smo stigli. Prostor oko jedne od najljepših građevina koje sam dosad u životu vidjela zrači pozitivnom energijom. Tog dana je bilo jako vruće i bila je tolika gužva na ulazu u Taj Mahal da mi je samo prolazilo kroz glavu: “Ovo neće izaći na dobro.” Ali, kad smo ušli unutra vrući vjetar zaplahnuo nas je mirisom tamjana, sandalovine, cvijeća i voska te nam objema izmamio osmjeh na lice. I makar je sve bilo prepuno ljudi i preko 37 stupnjeva ipak se u svoj toj gužvi osjetio mir i spokoj. 

Obitelj kod koje smo odsjeli u Agri je bila jako dobra prema nama. Od njih smo saznali i ljubavnu priču o Taj Mahalu.

Mogulsko carstvo je u Indiji osnovao mongolski vođa Babur 1526. godine. Jedan od nasljednika tog vladara, šah Jahan izgradio je grobnicu – džamiju Taj Mahal u spomen na svoju ženu Mumtaz Mahal koju je silno volio te se nije mogao dugo oporaviti nakon njene smrti. Grobnicu je gradilo 22000 ljudi tijekom 22 godine. Građena je od 1631. – 1653.

Tisuću ljudi svakog dana hodočaste do ovog Svjetskog čuda. Uglavnom su to Indijci, ali nađe se Britanaca, Nijemaca, Amerikanaca i čak Bosanaca. Tako smo se mi upoznali s jednom bosanskom obitelji ni više ni manje nego nasred Taj Mahala! U Agri smo ostali duže nego smo planirali. 

Vjerovatno zbog dobrih ljudi i prefine hrane ili smo se jednostavno osjećali sigurno i spokojno u blizini takvog jednog velebnog zdanja, pogotovo jer smo iz hostela imali direktan pogled na nj.

"Ako bi svi mi Indijci pljunuli u istom trenutku, stvorili bi jednu baru dovoljno veliku da potopi 3 milijuna Engleza". 

M. Ghandi

U Indiji smo još posjetili Jaipur i Manali te smo se opet vratili u Delhi. U Delhiju ima jako puno toga za vidjeti npr. hinduistički hram Akshardham, Lotusov hram, Vrata Indije i Raj Ghat tj. spomenik Mahatme Ghandija. 

Mahatma Ghandi bio je indijski vođa u borbi za neovisnost koji je bio poznat po svojoj taktici neposlušnosti i nesuradnje prema Britaniji koja je konačno dovela do osamostaljenja Indije 1947.godine.
 Odlučno se opirao hindusko – muslimanskim sukobima i pokoljima koji su pratili borbu za neovisnost Indije i Pakistana. Ubio ga je neki hinduski fanatik.

Sveukupni dojam, koji mi se vrti po glavi nakon svega, je da je Indija uistinu nevjerovatna. Kao da gledate film u kojem se sve premotava unaprijed te kroz pet minuta prođe čitav dan. Dok ste u Indiji ne stignete razmišljati o ničemu osim o pukom preživljavanju. Hoće li me zgaziti rikša? Ili autobus? Ili vol? Hoće li me pokrasti i prodati u roblje? Sva osjetila su na maksimumu. Toliko zvukova, toliko mirisa, toliko slika… Možda je takav način života previše stresan za nas, ali u svakom slučaju ga je zanimljivo probati. Kako bi rekao Ivo Andrić : “ Toliko je stvari kojih smo se bojali u životu. A nije trebalo. Trebalo je živjeti.“

Možda su Indijci svakakvi, nezamisljivi,nepredvidljivi, nerazumljivi, ali oni žive kako znaju jer za bolje ne znaju. Njihovi uvjeti života su me u nekim segmentima vratili u djetinjstvo, za vrijeme rata. 

Ali onda opet si razmišljam:
”Bogami, toliko loše nam nikad nije bilo.“ A opet su oni i nasmijani i pozdravit će vas na ulici i nisu namrgođeni kao većina naših sugrađana. Možda upravo zato što ne znaju za bolje. Možda bi i nama bilo bolje kad ne bi znali za bolje. 

Rekli bi vam Indijci:

“Vi ste tvorci svoje vlastite sreće. Sami sebi prouzrokujete patnju, činite dobro i nanosite zlo, i vi ste oni što zaklanjate oči rukama i govorite kako je tamno. Sklonite ruke i ugledajte svjetlost.”

A onda bi vas tražili da im platite za taj savjet. 

KISS ME I’M IRISH

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana M. Jakopanec i Tina Paunović

Zelena boja, djetelina, viski, Guiness pivo, sveti Patrik i ovce su obilježja… Koga, čega? IRSKE! Naravno da je riječ o Irskoj – najsretnijoj zemlji na svijetu, kako su je oni sami prozvali. S obzirom koliko se alkohola konzumira u ovoj maloj zemlji, na dnevnoj bazi,  možemo i razumjeti zbog čega su najsretniji ljudi na svijetu. Međutim, oni ne misle na tu vrstu sreće već smatraju da svojim prisutstvom donose sreću drugima, a i sebi. Tako je upravo od ovog naroda poteklo ono praznovjerno ljubljenje loto listića prije izvlačenja –  za sreću! A zamislite tek koliko ćete biti sretni ako vas Irac ili Irkinja osobno poljube. Jer, ne zaboravimo, tko je sretniji od Iraca? Nitko.

Upravo, iz ovog vjerovanja razvio se izraz : Kiss me, I’m Irish!, koji doslovno znači, poljubi me, ja donosim sreću, a u Irskoj je vrlo popularan i služi kao ulet strancima. Međutim u prošlosti ovaj izraz luck of the Irish tj. irska sreća  nije imao tako pozitivnu konotaciju kao danas, već je upotrebljavan kao rasistički izraz. Naime, prije su Britanci smatrali Irce nesposobnima za uspjeh u poduzetništvu ili trgovini ili bilo kojem drugom poslu. Zbog toga je njihova uspješnost, nakon što je trgovina u Irskoj počela cvjetati, a Irci postali bogati, bila  pripisana "sreći", a ne njihovoj sposobnosti. I odatle se taj naziv ukorijenio u narod te se očuvao do danas. 

Pa što reći o  vječno nasmijanim, veselim i raspjevanim Ircima i njihovoj domovini? Ništa loše, u svakom slučaju. 

Ana i ja smo za Dublin letjele iz Budimpešte 19. 2. 2013. Letjele smo Ryanairom, irskom niskobudžetnom avio kompanijom. Nemam nekih velikih riječi o Ryanairu – ono što platiš, to i dobiješ. Dakle, ponesite samo ručnu prtljagu, očekujte let bez ikakvih obroka i pića te stalnu i neizbježnu gužvu. Isto tako očekujte neprestano prešetavanje stjuarda koji će vam sve i svašta pokušavati prodati. I ne nadajte se da ćete moći odspavati jer je prebučno, em od stalnog vikanja stjuarda, em od zveckanja kovanica, em od pilota… Sve u svemu, ova vožnja više podsjeća na školski autobus nego avion, ali isto tako cijene karata su slične autobusnima ako ne i niže, tako da nema kukanja.

Glavni razlog našeg dolaska u Irsku bio je poslovne prirode – došle smo na Hostelworld konferenciju, koja se održava svake godine u nekoj drugoj državi. Ovi događaji su namjenjeni susretima vlasnika i radnika u hostelima iz cijelog svijeta, te smo mi kao jedini Hrvati ujedno predstavljali  čitavu zemlju, a ne samo grad Makarsku. Konferencija je obuhvatila niz zanimljivih, humorističnih predavanja. Glavni cilj Hostelworld konferencije je da stručnjaci na primjerima uspješnih ljudi izdvoje najbitnije segmente njihova uspjeha kako bi i mi na njihovom primjeru poboljšali svoj posao. Osim toga kao motivacija hostelijerima, nakon predavanja održavaju se Hoscar nagrade, u različitim kategorijama, za najbolje hostele u svijetu. Cijela ova večer nalikovala je dodijeli Oscara. Večera je bila vrhunska, pilo se vrhunsko vino, sve je bilo odmjereno – prava gala večer. 

"Mislim da nisam u životu jela bolju hranu i pila bolje vino", bio je Anin komentar na cjelokupnu večeru, a s obzirom da se razumije u enogastrologiju, treba joj vjerovati. Osim odličnih savjeta, ovakvi susreti su dobri za upoznavanje hostelijera iz čitavog svijeta, razmjene različitih iskustava i primjene novih ideja u vlastitom hostelu. 

Nakon što smo uspješno obavili posao u par dana, ostalo nam je vremena za istraživanje Dublina i zapadne Irske.

Naš hostel Sky Backpacker’s je bio smješten u samom centru Dublina, te smo odatle mogle lako obići grad. Od zračne luke do glavne O'Connell ulice u Dublinu, putovali smo autobusom za 15 kn, što je najjeftiniji način dolaska do grada(autobusi br. 16 i 41). Hostel je bio odličan, pozicija je bila u centru centra, nije bio bučan i sve je bilo blizu  te ga toplo preporučamo svima koji se odluče ići u Irsku. Što se tiče cijena, Dublin je skup grad prema našem standardu kako u restoranima, tako u svemu. 

A LOVELY DAY FOR A GUINNESS

 

Kad dođete u centar Dublina prvo će vas iznenaditi desetak prekrasnih mostova preko rijeke Liffey koja se ulijeva u Irsko more. Ugođaj je sličan šetnji našim dalmatinskim gradovima, pogotovo kad se niotkud stvore jata galebova i žicaju vas hranu.

Naše prvo stajalište bilo je Tvornica Guinness-a koju  uopće nismo trebale tražiti, već smo je namirisale. Miris prženog ječma nas je toliko omamio da smo samo slijedili trag, sve dok nas nije doveo do ogromnog zdanja sa natpisom Guinness Storehouse. Ne znam jel uopće treba pisati o Guinness-u, kad iz prakse većina ljudi zna, što je, čije je i kakvo je. Ali, nije za odmet ponoviti:

Arthur Guinness tvorac je istoimenog piva koje je nastalo u 18.stoljeću – nakon što je zakupio staru pivovaru i od nje napravio pivskog zmaja koji danas proizvede više od 850 milijuna litara godišnje. U ovom muzeju se uistinu može svašta vidjeti, od svih ambalaža u kojima se pivo prodavalo, reklama koje su ga pratile pa do kompletne povijesti tvornice i obitelji Guinness. No ono što je svima najzanimljivije, a pogotovo poznavaocima piva poput nas dvije, je čaša najboljeg piva koju dobijete u muzeju, a takvu ne možete nigdje drugdje probati. Ovo me podsjetilo na nas doma – kad stari radi orahovicu, uvijek ima onu jednu demežanu s najboljom orahovicom spremljenu u radionici. I ta je za nas, a ostatak je za druge. I jedino zbog toga se isplati platiti kartu Guinness-u 120 kn – da probate najbolje. 

Nakon tvornice put nas je doveo do Katedrale sv. Patrika, zaštitnika Irske i misionara koji je zaslužan za pokrštavanje poganih Iraca u 5. stoljeću. Uz njega se vezuje i nacionalni simbol Irske – djetelina s tri lista (shamrock) jer je prema legendi koristio upravo djetelinu da bi objasnio Ircima sv. Trojstvo. Danas se u njegovu čast slavi St. Patrick’s day, 14. 3., svake godine. Iseljavanjem Iraca u druge zemlje, ovaj nacionalni blagdan se proširio po cijelom svijetu, pa tako i kod nas. Odmah blizu katedrale nalazi se srednjovjekovni grad Dublinia, tj. ostaci srednjovjekovnog grada od kojeg je nastao današnji Dublin. Inače u proljeće i ljeto se ovdje znaju održavati predstave iz vremena starih Vikinga i Kelta.

Sljedeća znamenitost na našem putu bio je Dublin Castle koji je do 1922. bio sjedište britanske vlasti u Dublinu, a nakon što je Irska postala slobodna, ovaj dvorac je simbolički bio predan novoj irskoj vlasti.

Trinity College i Bank of Ireland nalaze se isto u blizini, međutim nisu baš uočljivi pa smo mi prvo prošli kraj njih, a da nismo ni primjetili. No po velikom broju studenata i poslovnih ljudi na kraju smo zaključili da to mora biti ono što tražimo. 

Ljudi moji, to je to što se ima vidjeti od znamenitosti u irskom glavnom gradu. Sve ostalo su pubovi, pubovi i pubovi. I to skupi pubovi.

Najjeftinija piva je 5 €, a teško je stati na jednoj, uz Irce koji se  uvijek pobrinu za dobar ugođaj te uz fantastičnu irsku glazbu koja odmah podigne raspoloženje. U Dublinu NEMA praznog puba, to ovdje jednostavno ne postoji. Nevjerovatno – u bilo koje doba dana i noći, pubovi su uvijek puni. A što se tiče Iraca, nije da se štede – piju i žene i muškarci. Tako smo Ana i ja jednog dana sjele u pub oko podne i saznale zanimljivu stvar. Ircima je zabranjeno  točiti alkohol prije 12:30 h. Pošto je bilo blizu tog vremena, već se čitava ekipa Iraca skupila na šanku i počela nervozno lupkati nogama da dočekaju podne i po. Čak su preklinjali konobaricu da im preko vremena utoči pive, međutim nježno ih je odbila jer su kazne, po tom pitanju, drakonske. 

Osim Dublina naše putovanje obuhvatilo je i Galway, Burren i Cliffs of Moher.

Galway, grad u zapadnoj Irskoj je nazvan kulturnim središtem Irske zbog različitih umjetničkih festivala koji se ovdje održavaju svake godine. Osim toga nalazi se u pokrajini Burren koja je poznata po svojim arheološkim nalazištima iz doba Kelta i kamenom podneblju, te iz tog razloga privlači brojne turiste.

Mi smo posjetili jednu irsku farmu, te nas je domaćin poveo sve do vrha svog dijela Burren – a. Ispričao nam je kako su u prošlosti irske obitelji bile vlasnici čitavih planina, međutim njima je danas ostao samo jedan mali dio za poljoprivredu i ovce. Također nas je odveo do neobičnog stabla za kojeg Irci vjeruju da ispod njega žive vilenjaci. Navodno, ako imate neku brigu priđete stablu, šapnete mu brigu i zavežete za granu komad odjeće pa će vilenjaci poraditi na vašem problemu. Ovakvih stabala ima posvuda po Irskoj jer su priče o vilenjacima duboko ukorijenjene u irsku tradiciju.

Sljedeće i posljednje naše iskustvo u Irskoj je bio – Cliffs of Moher – spektakularni prizor litica koje se izdižu 120 m u zrak iz Atlantskog oceana.

Savršenstvo, to bi bila jedina riječ koja bi bila dostojna ovog iskustva. Čisto savršenstvo. Čak se u jednom trenu zapitate jeli to uistinu stvaran prizor ili je sve samo lijep san. A onda vas zapuše svježi vjetar s Atlantika i shvatite da je ipak sve stvarnost i sretni ste što ste se našli u tom trenu na tom mjestu.

Irska je zemlja koja je u mnogočemu slična Hrvatskoj. Kako u povijesti tako u prirodnom bogatstvu, vjeri i mentalitetu. Ova zemlja je, poput naše, u prošlosti bila dugo godina pod tuđom vlašću te je dugo trajala njena borba za neovisnost. Također, pokušavalo joj se nametnuti drugu vjeru, međutim i u tome se izborila za vlastita uvjerenja. Bila je u prošlosti izrazito emigracijska zemlja, da bi unazad petnaestak godina postala ponovo imigracijska, baš kao i naša, zahvaljujući svom ubrzanom gospodarskom razvoju. Uz sve prirodne ljepote koje posjeduje, vesele ljude, savršenu glazbu koja smiruje i nadahnjuje u isto vrijeme, najbolje pivo na svijetu, sreću koju njen narod prenosi drugim narodima, ostaje malo toga lošega što se ovdje može vidjeti.

Još jedna zanimljivost vezana za Irsku, za one koji su se možda pitali – istina je, većina Iraca i Irkinja ima crvenu kosu i zelene oči.

 I na kraju bih još samo htjela citirati poznatog i meni omiljenog irskog književnika, na kojeg su Irci itekako ponosni, a koji kaže :  

 "Pobrini se da u životu dobiješ ono što voliš, ili ćeš biti

  prisiljen voljeti ono što dobiješ." - George Bernard Shaw

 Prema tome, pobrinite se.

MERHABA, TURSKA!

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

Bili smo pod njima pet stoljeća, a ne možemo bez njih ni jedno stoljeće - ovako bih najkraće mogla opisati današnju situaciju u državi i regiji. Kad god upalim televiziju, ili je turska sapunica na programu ili su reklame za turski nakit, najnovije vidim da se i turski koncert u Lisinskom održava. Nemojte me krivo shvatiti, ja prva ne mogu bez turske kave ujutro, sviđa  mi se orijentalna turska glazba, a baklavu i kebab da ne spomijem. Ali ovi naši, brate mili, kad počnu s nečim, ne znaju stati. Ali, ono što je najzanimljivije je da nismo samo mi "otkrili" Tursku, već je cijela Europa pala u trans pred turskim sapunicama, predvođena njihovim velikim osvajačem Sulejmanom. Ista ona Europa koja se prije pet stoljeća skrivala iza naših leđa od istog tog osvajača, sad mu se divi i veliča njegova osvajanja protiv "jadnih" Habsburgovaca. Slažem se s ovom idejom objektiviziranja povijesti jer svaka strana ima svoju priču, svaki školski udžbenik veliča pobjede vlastitog naroda, te treba narodima pokazati oba lica kovanice, ali isto tako treba znati kad je previše i kad treba prestati. Sjećam se kad su meksičke sapunice postale popularne, svi koji su ih gledali su uskoro naučili španjolski jezik bez problema. Tko bi rekao da će ih iz ravnoteže izbaciti upravo Turska? I upravo u to vrijeme, taman malo prije nego su počeli prikazivati Šeherezadu na televiziji, Ana i ja smo se vratile baš iz Turske.

Naše putovanje trajalo je tri tjedna. Krenuli smo iz Zagreba, preko Dubrovnika do Istanbula. Ovo nam je u biti bilo prvo duže zajedničko putovanje. Odmah smo razmijenile novce i krenule do metro stanice.  Naš hostel bio je smješten u samom centru grada na Sultanahmet stanici. Hostel je bio ok, što da kažem, sasvim solidan. Spavali smo u female dorm-u sa još jednom ženom – Patriciom. Patricia nam je bila pojava. Crnkinja od kojih 60 godina, bez ijedne sijede, ali potpuno ćelava na tjemenu. Odmah smo se skompali. Ona je iz Seattle-a došla ovdje pa je namjeravala  otići do Izraela i Jordana jer je imala mjesec dana slobodno. 

 Pošto je bila noć kad smo se smjestile, nismo htjele ići u grad već smo sišle u bar koji se nalazio  u podrumu hostela.

Vlasnik Olyek nas je naprosto oduševio. Sav kafić je u orijentalnom turskom stilu sa klasičnim starinskim turskim stolicama, stolovima i tepisima. Uz svako naručeno piće smo dobili punu zdjelicu svakavih grickalica, a i nargilu smo probali (oni je nazivaju shisha). Muzika je bila prava ona orijentalna turska, a tu i tamo bi se zaderale i Seka Aleksić i Lepa Brena. Uz divnu atmosferu u kafiću, tursku pivu Efes i tursku mastiku Raki, noć je itekako brzo prošla.

 Sljedećih dana smo se vucarale po Istanbulu uzduž i poprijeko. Svašta se tu ima za vidjeti. 

 Aja Sofija, drevna bizantinska crkva koju su Turci, sa osvajanjem Carigrada, pretvorili u džamiju. Izgradio ju je car Justinijan u VI.stoljeću. Za vrijeme Kemala Ataturka, pretvorena je u muzej što je i danas.

Zatim, plava džamija koja se nalazi preko puta Aje Sofije. Veličanstveno zdanje sa 6 minareta koji probijaju oblake, naravno, za oblačnog vremena.

Topkapi palača je kompleks džamije, privatnih odaja i knjižnice sultana koji su ovdje živjeli od osvajanja Carigrada do 19.stoljeća, a danas je možemo vidjeti na televiziji, ako pratite seriju Sulejman Veličanstveni. 

Egipatski obelisk također je vrijedan pažnje, visok  je 25 m, a  donešen je iz Egipta ovamo  u 4.st. Posvećen je bio faraonu Tutmesu III.

Veliki i Egipatski pazar, mjesta gdje možete kupiti što god vam padne na pamet. Od odjeće do svih vrsta kolača, začina, zlata, tapeta, kućnih potrepština. Svega! No ono što je najbitnije – morate se znati cjenkati. Ali, budite pametni. Nemojte nuditi prenisku cijenu ako ste svjesni da proizvod vrijedi više jer bi se prodavač vrlo lako mogao uvrijediti i ne prodati vam uopće proizvod. 
Istanbul je prekrasan grad sa još jako puno džamija, parkova, restorana, dućana…  Stvarno je vrlo lako izgubiti se u ovom prekrasnom, velikom gradu. Što se tiče cijena, e tu smo se negativno iznenadili. Valjda smo na put išle sa mišlju da je u Turskoj sve jeftino kako su nam uvijek naši stari govorili, te nismo razmišljali koliko su Turci u zadnjem desetljeću napredovali. Trgovina im blista, turizam im blista, sve im blista što se vidi i po poprilično otmjenom voznom parku na ulicama Istanbula. Međutim, sve je to lažna vanjština i lažni sjaj. Jer možda i prvi redovi u centru izgledaju dobrostojeće i mogu si priuštiti visoke cijene u svojim restoranima i slastičarnicama, ali čim zađete malo dublje u unutrašnjost, u kvartove malo udaljenije od centra, nažalost nećete vidjeti ništa osim bijede. 

Nakon Istanbula letjeli smo za Bodrum, grad na obali, jer smo se htjele malo odmoriti i okupati u Egejskom i Mediteranskom moru. Lijepi, mali, turistički gradić, toliko me podsjetio na moju Makarsku da sam se odmah prilagodila. Naravno da i ovdje, kao i u svakom turističkom mjestu, kad sezona završi, zamre čitav grad, ali nama je to ustvari odgovaralo, pogotovo nakon gužve u Istanbulu. U Bodrumu su sve kućice skroz bijele pa u kombinaciji s morem i nebeskim plavetnilom u potpunosti podsjeća na grčki Santorini. Kako je ovdje do 12. mjeseca dosta toplo te se može kupati, a i većinu godine sunce prži, tako svaka kuća ima bojlere na krovu da štede struju, a stalno imaju toplu vodu. Ovo možda ne bi bila loša ideja napraviti i kod nas na obali, s obzirom da sunca ima većinu godine, a računi za grijanje su sve veći i veći. Bodrum ili nekadašnji Halikarnas, se smjestio na Egejskom i Sredozemnom moru. To je grad mladih, zabave, tajkuna i lumpovanja do zore. Ovdje je rođen grčki povjesničar Herodot poznat kao otac povijesti, a gradom su u srednjem vijeku vladali vitezovi s Rodosa koji su podigli tvrđavu u 15. stoljeću, a koja je očuvana i danas. Nju je u 16. stoljeću osvojio, a tko drugi nego Sulejman Veličanstveni, te je grad od tad pod turskom vlašću. 

Sljedeća destinacija na našem putovanju bilo je mjesto zvano Pamukkale ili u prijevodu Dvorci pamuka. Bilo je poznato još u vrijeme antike, a starim Grcima i Rimljanima služilo je kao ljekoviti, termalni izvor u kojem su se svakodnevno kupali. Navodno je dovoljno provesti samo petnaest minuta u ovoj vrućoj vodi da bi se pomladili za par godina. Tako smo se nas dvije namakale i duže od 15 minuta, ali vidljivih znakova pomlađivanja nije bilo. U blizini se nalaze ostaci drevnog antičkog Hierapolisa sa očuvanim amfiteatrom i forumom gdje su se antički hodočasnici rado dolazili kupati i liječiti.

No osim travertina – padajućih, mineralnih bazenčića ispunjenih vrućom vodom, u ovom mjestu se baš i nema što raditi. Tako se ovdje nismo dugo zadržali već smo produžili do Selčuka. Grada koji je možda poznatiji po obližnjem Efezu, ali ga itekako vrijedi posjetiti.

Iako naše iskustvo u hostelu nije baš bilo najugodnije, jer je vlasnik hostela bio perverznjak koji nas je maltretirao svojom pričom kako je bio sa svakom ženom koja je ikad došla u hostel. Čak je bio s dvije u isto vrijeme, kako on kaže. Naravno, da mu nismo ni riječi povjerovale, te smo izbjegavale hostel u širokim lukovima i što manje s njim komunicirale. Inače hostel se zove Artemis Hostel, pa ako ne morate, nemojte ići tamo.

Selčuk je prekrasan grad sa mnoštvom kafića, restorana, parkova, a u blizini se nalazi i prekrasna Pamuchak plaža, gdje smo se cijeli dan izležavale i uživale. Na brdu u centru grada nalaze se ostaci bazilike sv. Ivana koju je u 6. stoljeću dao izgraditi Justinijan. Prema legendi - sv.Ivan apostol putovao je od Jeruzalema do Efeza kako bi ovdje poučavao kršćanstvo do smrti. Smatra se da su njegovi posmrtni ostaci unutar ruševina ove bazilike te je zbog toga nazvana po njemu. S ovog brda također se može doći i do Artemidinog  hrama s ostacima stupova na kojima su upisane molitve upućene božici Artemidi.

GULE, GULE (DOVIĐENJA, SRETAN PUT)

Ono što je mene najviše zanimalo od čitave Turske bio je grad Efez. On je bio i naša posljednja etapa na ovom putovanju. Grad kojeg su imali Perzijanci, Grci, Makedonci, Rimljani, Goti, Arapi, Bizantinci i Turci. Grad koji je bio toliko moćan u prošlosti, a na kraju ga je uništila ljudska obijest.

Ovdje dolaze hodočasnici iz čitavog svijeta jer se ovdje nalazi i Marijina kuća. Prema legendi se sv. Ivan, nakon progona crkve u Jeruzalemu, sklonio u Efez povevši sa sobom Mariju, koju mu je Isus na križu povjerio te joj je ovdje sagradio kuću. Osim toga ovdje se nalazi u potpunosti očuvan antički amfiteatar koji je u to vrijeme bio najveći u Starom svijetu.

 Pošto je za našeg posjeta Efezu bilo stravično vruće sjele smo malo u hladovinu. Dok smo sjedile i gledale predstavu krunjenja rimskog cara, koju su svakodnevno tamo izvodili, skrenula sam pogled na hrpu kamenja koja se nalazila meni s desna. Nešto me zabljesnulo iz čitave te hrpe. Bio je to mali, bijeli, mramorni komad stupa Artemidinog hrama. Na moju ideju da ga ponesem u Hrvatsku, Ana mi je samo rekla: “Ma jesi li ti poludjela, kako misliš proći kontrolu na aerodromu? ” Ili: “Ok, ti ga uzmi, ali ja ću se praviti da te ne poznam ako ti ga nađu”.  Ali, ja sam ga ipak uzela sa sobom. I nitko me ništa nije pitao, niti ga je itko vidio.

 Mnogo je različitih naroda prošlo kroz Efez. Mnogo naroda i danas tuda prolazi, samo što ne nose oružje nego fotoaparate, jer žele ovjekovječiti neponovljivu Antiku na zaslonu svog kompjutera ili mobitela.
Što se tiče suvenira, kupili smo mi i nargile i odjeću i srebro i svakakve druge suvenire, međutim meni je bio dovoljan taj mramorni kamen.
On danas stoji na posebnom mjestu u stanu kao svjedok slavnih antičkih vremena i kao uspomena na naš susret s nekadašnjim moćnim grčkim carstvom. Carstvom čiju su kulturu i arhitekturu, mnogi narodi  prikazivali kao vlastitu te se godinama kitili tuđim perjem.

 Vjerujte da ljepši suvenir u životu nisam dobila. I to ne od čovjeka, nego od Artemide osobno.

Nego, reci ti meni Ana, ko je sad faca?