OD VARDARA PA DO TRIGLAVA…

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

… Od Đerdapa pa do Jadrana… Tako se pjevalo prije rata. Danas se pjeva šest različitih himni za šest različitih država(i dvije pokrajine). Naravno, pogađate, radi se o zemljama bivše Jugoslavije. Ili kako su je moji profesori na faksu od milja zvali Juga.

Odmah na početku da napomenem da ove zemlje nismo obišli u kompletu, nego zasebno, jednu po jednu, ali da ne razvlačimo post na više dijelova odlučili smo sve države složiti u jednu cjelinu. Baš kao što je nekad u prošlosti i bilo.

Inače, kad nas dvije putujemo zajedno, volimo spajati ugodno s korisnim. Tako Ana, koju zanima vinarstvo i gastronomija, proučava taj dio u stranim zemljama, dok mene više zanima povijest tih zemalja. Tako osim što učimo od drugih ono što nas zanima, usput učimo i jedna od druge.

Prva zemlja na našoj listi je naravno naša lijepa Hrvatska. Naša tura išla je od Ludbrega preko Varaždina, Zagreba, Karlovca, Rastoka, Plitvica, Zadra, Šibenika, Splita, Brača, Hvara, Makarske, Cavtata pa do Dubrovnika. No zar treba Hrvatima pričati o Hrvatskoj? 

HEJ ZORO, HEJ ZORO, HEJ ZORO…

Sljedeća zemlja na našoj ex-yu avanturi bila je naša draga Bosna i Hercegovina. Krenuli smo iz Makarske usred jednog vrelog kolovoškog dana, potrpale stvari u auto i zbrisale za vikend. Posjetile smo Mostar, Međugorje i Sarajevo.

Baš smo nekidan Ana i ja pričale o Bosancima. Nevjerovatna je toplina koju ti ljudi nose u sebi. Specifična toplina koju još nisam osjetila kod ni jednog naroda. Naravno svaki čovjek je jedinka za sebe i možda ne bih trebala generalizirati, ali dosada još nisam upoznala nekog Bosanca ili Bosanku, a da nije zračio toplinom ili bio antipatičan ili slično. Divni ljudi i hvala Bogu da su tako blizu nama. 

Čim smo prešli granicu, odmah smo se prilagodili te okrenuli bosansku radio stanicu gdje su puštali sevdalinke. Taman je svirala Hej zoro, Halida Bešlića - možete samo zamisliti koja je euforija zavladala u autu.

U Mostaru smo se zadržali kratko iz jednostavnog razloga što je bilo prevruće - 40 stupnjeva u hladu. Posjetile smo stari most i stari grad te smo sjele u kafić koji su svako malo zalijevali vodom da ljudi ne umru unutra. Navodno su u Mostaru temperature još i više preko ljeta, a noći su blage i ugodne. No mi nismo htjele čekati noć ovdje već smo požurile do Sarajeva nadajući se da je tamo hladnije.

U Sarajevu je bilo za nijansu hladnije, ali mi smo bile zadovoljne. Smjestile smo se u hostel u centru grada i otišle na večeru - naravno na ćevapčiće.

Sarajevo je prekrasan, moderni grad. Bila je subota i grad je bio prepun ljudi. Svi su bili sređeni i nasmijani, pa smo se i mi morali prilagoditi. Sljedeći dan smo obišli centar, Baščaršiju, Miljacku, Latinsku ćupriju gdje je ubijen Franjo Ferdinand te stari grad. 

Sjele smo u centar i popile pravu bosansku kahvu, te smo se čim je sunce počelo pržiti, uputile natrag sa suzom u očima. Jer za Sarajevo jedan vikend nije bio dovoljan.

Na povratku smo stale još u Jablanici i uživale neko vrijeme u pogledu na tirkiznu Neretvu. Nismo je se mogle nagledati. Ručale smo u Međugorju te se pomolile za naša sadašnja i buduća putovanja. Na putu su ljudi prodavali med od kadulje i domaće borovnice pa smo kupili da imamo za uspomenu, kao i kašetu voća koja je koštala troduplo jeftinije nego kod nas.

Vratile smo se kući toliko sretne i pune energije da su nas svi ukućani čudno gledali. Naravno, da nisu shvaćali što nas je snašlo, kad ni mi same nismo znale što nam se dogodilo tamo. Jeli nas sevdah očarao, jeli kahva, jeli  Sarajevsko pivo ili nešto četvrto? Ne znam, ali zasigurno smo zračile kao prave Bosanke.

ŠTO TI RADE KOMŠIJE ? KOMŠIJE SU DELIJE!

Nakon Bosne, put nas je odveo u susjednu Srbiju, i to poslovno. Hm… Srbija. Iskreno… Više sam očekivala. Znali su nam preko ljeta doći stranci i toliko oduševljeno pričati o Beogradu. I s takvim očekivanjima smo tamo i došli. Međutim grad, sam po sebi, osim noćnog života, nije nešto spektakularno. Turu po gradu imali smo organiziranu od strane hostela u kojem smo bili smješteni te smo cijeli dan proveli hodajući. Cijene su bile ok, osim kad smo izašli navečer, samo su se odjednom poduplale. Sam centar se restaurirao pa se baš i nije imalo što vidjeti. Osim toga je počeo i snijeg padati pa smo se smrzli, pogotovo kad je zapuhala košava na Kalemegdanskoj tvrđavi. Ali, odavde je pogled stvarno prekrasan,  na dvije rijeke, Dunav i Savu. Noćni život je na nivou – tako da, kome je do plesanja po cijelu noć, ovdje će se preporoditi. Ljudi plešu kao da su opijeni glazbom, nema stajanja do jutra. To nas je i koštalo snage sljedećeg dana kad je trebalo raditi, a mi smo bili za ništa.

Beograd, jedan od najstarijih gradova u Europi, grad za koji su se borili Kelti, Rimljani, Huni, Bizantinci, Mađari, Austrijanci i Turci. Grad koji je padao bezbroj puta i svaki put, poput feniksa se dizao iz pepela. Grad koji je bio srce bivše države, kakav god da je sada, trebalo bi mu odati počast zbog toga što je bio. Jer to što je bio, bio je svima, a na kraju je ostao samo Njima.

NA PLANINCAH SONČECE SIJE…

Sljedeća država i posljednja na našoj ex-yu ekspediciji bila je Slovenija. Što reći o našim dražesnim susjedima, a da ih pritom ne uvrijedim? Suzdržani, zatvoreni, ozbiljni Europljani.(Osim moje rodbine, naravno)Potpuno različit narod od ostatka bivše države, valjda zato jer su presjeverno na karti, a i mi smo im štit od bilo kakvog balkanskog utjecaja.

Štit kršćanstva, uvijek smo bili i ostali.

No da se vratim na putovanje. Sloveniju smo obišli također za jedan vikend. Posjetili smo glavni grad Ljubljanu, Bled, Bohinj, Triglav, Maribor i Celje.

Što reći za našu deželu? Lijepa je u svakom slučaju. Pogotovo Ljubljana, u trenutku  kad, okupana jutarnjim suncem, tvrđava iznad rijeke Ljubljanice, baci mrki pogled na grad, a ljudi nahrle na glavnu tržnicu ispod nje, te se stanu muvati oko Prešernova trga. Lijep je i Maribor, kad sunce svojim podnevnim zrakama obasja stari Lent, a bezbroj mačaka se izvale na pločnike da se ugriju u hladnim zimskim mjesecima. Lijepo je i Celje, kada se predvečer  tisuće vrabaca i golubova sjate na glavni trg i započnu svoje rapsodije.

Ali, od svega su najljepši Bled i Bohinj -  dva zelena smaragda Slovenije. Međutim, ipak, ako bi ih usporedila s Hrvatskom, nisu ravni jednim našim Plitvicama ili Brijunima ili našoj obali. A opet toliko ljudi ih posjećuje, puno više nego nas. Ne znam tko je tu lud? Al eto im tamo…

Sa Slovenijom se završila naša ex - yu  turneja, jer još nismo posjetile Makedoniju i Crnu Goru. Ali i to ćemo uskoro, bez brige. Pričekajte samo da uhvatimo koji slobodan vikend. 

A dotad:

Svijetli suncem obasjana, ponosito sred Balkana… Itd., itd.