MERHABA, TURSKA!

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović

Bili smo pod njima pet stoljeća, a ne možemo bez njih ni jedno stoljeće - ovako bih najkraće mogla opisati današnju situaciju u državi i regiji. Kad god upalim televiziju, ili je turska sapunica na programu ili su reklame za turski nakit, najnovije vidim da se i turski koncert u Lisinskom održava. Nemojte me krivo shvatiti, ja prva ne mogu bez turske kave ujutro, sviđa  mi se orijentalna turska glazba, a baklavu i kebab da ne spomijem. Ali ovi naši, brate mili, kad počnu s nečim, ne znaju stati. Ali, ono što je najzanimljivije je da nismo samo mi "otkrili" Tursku, već je cijela Europa pala u trans pred turskim sapunicama, predvođena njihovim velikim osvajačem Sulejmanom. Ista ona Europa koja se prije pet stoljeća skrivala iza naših leđa od istog tog osvajača, sad mu se divi i veliča njegova osvajanja protiv "jadnih" Habsburgovaca. Slažem se s ovom idejom objektiviziranja povijesti jer svaka strana ima svoju priču, svaki školski udžbenik veliča pobjede vlastitog naroda, te treba narodima pokazati oba lica kovanice, ali isto tako treba znati kad je previše i kad treba prestati. Sjećam se kad su meksičke sapunice postale popularne, svi koji su ih gledali su uskoro naučili španjolski jezik bez problema. Tko bi rekao da će ih iz ravnoteže izbaciti upravo Turska? I upravo u to vrijeme, taman malo prije nego su počeli prikazivati Šeherezadu na televiziji, Ana i ja smo se vratile baš iz Turske.

Naše putovanje trajalo je tri tjedna. Krenuli smo iz Zagreba, preko Dubrovnika do Istanbula. Ovo nam je u biti bilo prvo duže zajedničko putovanje. Odmah smo razmijenile novce i krenule do metro stanice.  Naš hostel bio je smješten u samom centru grada na Sultanahmet stanici. Hostel je bio ok, što da kažem, sasvim solidan. Spavali smo u female dorm-u sa još jednom ženom – Patriciom. Patricia nam je bila pojava. Crnkinja od kojih 60 godina, bez ijedne sijede, ali potpuno ćelava na tjemenu. Odmah smo se skompali. Ona je iz Seattle-a došla ovdje pa je namjeravala  otići do Izraela i Jordana jer je imala mjesec dana slobodno. 

 Pošto je bila noć kad smo se smjestile, nismo htjele ići u grad već smo sišle u bar koji se nalazio  u podrumu hostela.

Vlasnik Olyek nas je naprosto oduševio. Sav kafić je u orijentalnom turskom stilu sa klasičnim starinskim turskim stolicama, stolovima i tepisima. Uz svako naručeno piće smo dobili punu zdjelicu svakavih grickalica, a i nargilu smo probali (oni je nazivaju shisha). Muzika je bila prava ona orijentalna turska, a tu i tamo bi se zaderale i Seka Aleksić i Lepa Brena. Uz divnu atmosferu u kafiću, tursku pivu Efes i tursku mastiku Raki, noć je itekako brzo prošla.

 Sljedećih dana smo se vucarale po Istanbulu uzduž i poprijeko. Svašta se tu ima za vidjeti. 

 Aja Sofija, drevna bizantinska crkva koju su Turci, sa osvajanjem Carigrada, pretvorili u džamiju. Izgradio ju je car Justinijan u VI.stoljeću. Za vrijeme Kemala Ataturka, pretvorena je u muzej što je i danas.

Zatim, plava džamija koja se nalazi preko puta Aje Sofije. Veličanstveno zdanje sa 6 minareta koji probijaju oblake, naravno, za oblačnog vremena.

Topkapi palača je kompleks džamije, privatnih odaja i knjižnice sultana koji su ovdje živjeli od osvajanja Carigrada do 19.stoljeća, a danas je možemo vidjeti na televiziji, ako pratite seriju Sulejman Veličanstveni. 

Egipatski obelisk također je vrijedan pažnje, visok  je 25 m, a  donešen je iz Egipta ovamo  u 4.st. Posvećen je bio faraonu Tutmesu III.

Veliki i Egipatski pazar, mjesta gdje možete kupiti što god vam padne na pamet. Od odjeće do svih vrsta kolača, začina, zlata, tapeta, kućnih potrepština. Svega! No ono što je najbitnije – morate se znati cjenkati. Ali, budite pametni. Nemojte nuditi prenisku cijenu ako ste svjesni da proizvod vrijedi više jer bi se prodavač vrlo lako mogao uvrijediti i ne prodati vam uopće proizvod. 
Istanbul je prekrasan grad sa još jako puno džamija, parkova, restorana, dućana…  Stvarno je vrlo lako izgubiti se u ovom prekrasnom, velikom gradu. Što se tiče cijena, e tu smo se negativno iznenadili. Valjda smo na put išle sa mišlju da je u Turskoj sve jeftino kako su nam uvijek naši stari govorili, te nismo razmišljali koliko su Turci u zadnjem desetljeću napredovali. Trgovina im blista, turizam im blista, sve im blista što se vidi i po poprilično otmjenom voznom parku na ulicama Istanbula. Međutim, sve je to lažna vanjština i lažni sjaj. Jer možda i prvi redovi u centru izgledaju dobrostojeće i mogu si priuštiti visoke cijene u svojim restoranima i slastičarnicama, ali čim zađete malo dublje u unutrašnjost, u kvartove malo udaljenije od centra, nažalost nećete vidjeti ništa osim bijede. 

Nakon Istanbula letjeli smo za Bodrum, grad na obali, jer smo se htjele malo odmoriti i okupati u Egejskom i Mediteranskom moru. Lijepi, mali, turistički gradić, toliko me podsjetio na moju Makarsku da sam se odmah prilagodila. Naravno da i ovdje, kao i u svakom turističkom mjestu, kad sezona završi, zamre čitav grad, ali nama je to ustvari odgovaralo, pogotovo nakon gužve u Istanbulu. U Bodrumu su sve kućice skroz bijele pa u kombinaciji s morem i nebeskim plavetnilom u potpunosti podsjeća na grčki Santorini. Kako je ovdje do 12. mjeseca dosta toplo te se može kupati, a i većinu godine sunce prži, tako svaka kuća ima bojlere na krovu da štede struju, a stalno imaju toplu vodu. Ovo možda ne bi bila loša ideja napraviti i kod nas na obali, s obzirom da sunca ima većinu godine, a računi za grijanje su sve veći i veći. Bodrum ili nekadašnji Halikarnas, se smjestio na Egejskom i Sredozemnom moru. To je grad mladih, zabave, tajkuna i lumpovanja do zore. Ovdje je rođen grčki povjesničar Herodot poznat kao otac povijesti, a gradom su u srednjem vijeku vladali vitezovi s Rodosa koji su podigli tvrđavu u 15. stoljeću, a koja je očuvana i danas. Nju je u 16. stoljeću osvojio, a tko drugi nego Sulejman Veličanstveni, te je grad od tad pod turskom vlašću. 

Sljedeća destinacija na našem putovanju bilo je mjesto zvano Pamukkale ili u prijevodu Dvorci pamuka. Bilo je poznato još u vrijeme antike, a starim Grcima i Rimljanima služilo je kao ljekoviti, termalni izvor u kojem su se svakodnevno kupali. Navodno je dovoljno provesti samo petnaest minuta u ovoj vrućoj vodi da bi se pomladili za par godina. Tako smo se nas dvije namakale i duže od 15 minuta, ali vidljivih znakova pomlađivanja nije bilo. U blizini se nalaze ostaci drevnog antičkog Hierapolisa sa očuvanim amfiteatrom i forumom gdje su se antički hodočasnici rado dolazili kupati i liječiti.

No osim travertina – padajućih, mineralnih bazenčića ispunjenih vrućom vodom, u ovom mjestu se baš i nema što raditi. Tako se ovdje nismo dugo zadržali već smo produžili do Selčuka. Grada koji je možda poznatiji po obližnjem Efezu, ali ga itekako vrijedi posjetiti.

Iako naše iskustvo u hostelu nije baš bilo najugodnije, jer je vlasnik hostela bio perverznjak koji nas je maltretirao svojom pričom kako je bio sa svakom ženom koja je ikad došla u hostel. Čak je bio s dvije u isto vrijeme, kako on kaže. Naravno, da mu nismo ni riječi povjerovale, te smo izbjegavale hostel u širokim lukovima i što manje s njim komunicirale. Inače hostel se zove Artemis Hostel, pa ako ne morate, nemojte ići tamo.

Selčuk je prekrasan grad sa mnoštvom kafića, restorana, parkova, a u blizini se nalazi i prekrasna Pamuchak plaža, gdje smo se cijeli dan izležavale i uživale. Na brdu u centru grada nalaze se ostaci bazilike sv. Ivana koju je u 6. stoljeću dao izgraditi Justinijan. Prema legendi - sv.Ivan apostol putovao je od Jeruzalema do Efeza kako bi ovdje poučavao kršćanstvo do smrti. Smatra se da su njegovi posmrtni ostaci unutar ruševina ove bazilike te je zbog toga nazvana po njemu. S ovog brda također se može doći i do Artemidinog  hrama s ostacima stupova na kojima su upisane molitve upućene božici Artemidi.

GULE, GULE (DOVIĐENJA, SRETAN PUT)

Ono što je mene najviše zanimalo od čitave Turske bio je grad Efez. On je bio i naša posljednja etapa na ovom putovanju. Grad kojeg su imali Perzijanci, Grci, Makedonci, Rimljani, Goti, Arapi, Bizantinci i Turci. Grad koji je bio toliko moćan u prošlosti, a na kraju ga je uništila ljudska obijest.

Ovdje dolaze hodočasnici iz čitavog svijeta jer se ovdje nalazi i Marijina kuća. Prema legendi se sv. Ivan, nakon progona crkve u Jeruzalemu, sklonio u Efez povevši sa sobom Mariju, koju mu je Isus na križu povjerio te joj je ovdje sagradio kuću. Osim toga ovdje se nalazi u potpunosti očuvan antički amfiteatar koji je u to vrijeme bio najveći u Starom svijetu.

 Pošto je za našeg posjeta Efezu bilo stravično vruće sjele smo malo u hladovinu. Dok smo sjedile i gledale predstavu krunjenja rimskog cara, koju su svakodnevno tamo izvodili, skrenula sam pogled na hrpu kamenja koja se nalazila meni s desna. Nešto me zabljesnulo iz čitave te hrpe. Bio je to mali, bijeli, mramorni komad stupa Artemidinog hrama. Na moju ideju da ga ponesem u Hrvatsku, Ana mi je samo rekla: “Ma jesi li ti poludjela, kako misliš proći kontrolu na aerodromu? ” Ili: “Ok, ti ga uzmi, ali ja ću se praviti da te ne poznam ako ti ga nađu”.  Ali, ja sam ga ipak uzela sa sobom. I nitko me ništa nije pitao, niti ga je itko vidio.

 Mnogo je različitih naroda prošlo kroz Efez. Mnogo naroda i danas tuda prolazi, samo što ne nose oružje nego fotoaparate, jer žele ovjekovječiti neponovljivu Antiku na zaslonu svog kompjutera ili mobitela.
Što se tiče suvenira, kupili smo mi i nargile i odjeću i srebro i svakakve druge suvenire, međutim meni je bio dovoljan taj mramorni kamen.
On danas stoji na posebnom mjestu u stanu kao svjedok slavnih antičkih vremena i kao uspomena na naš susret s nekadašnjim moćnim grčkim carstvom. Carstvom čiju su kulturu i arhitekturu, mnogi narodi  prikazivali kao vlastitu te se godinama kitili tuđim perjem.

 Vjerujte da ljepši suvenir u životu nisam dobila. I to ne od čovjeka, nego od Artemide osobno.

Nego, reci ti meni Ana, ko je sad faca?