SAN SALVADOR DEL MUNDO - SPASITELJ SVIJETA

Piše: Tina Paunović

Snimili: Ana Marija Jakopanec i Tina Paunović 

Nakon svakakvih izmiješanih osjećaja koje smo razvili u Guatemali, El Salvador nam je došao kao zemlja u kojoj smo se duhovno pročistili, izmirili i produhovili. Čitava ova zemlja zrači duhovnošću kako joj i samo ime govori : El Salvador – Spasitelj svijeta. Iako je čitava Latinska Amerika izrazito religiozna, dakle kršćanska, nekako se ipak ovdje ta religija najviše koncentrirala. A nakon svega viđenog na putu, nakon mnoštva upoznatih ljudi, svakakvih energija primljenih i odaslanih, pozitivnih i negativnih, dođe trenutak kad se čovjek osjeti sam sebi težak i poželi se pročistiti iznutra. To se nama upravo u ovoj zemlji dogodilo, iako nismo ušli ni u jednu crkvu, niti smo imali ikakve veze s duhovnošću. Došlo nam je samo od sebe, sasvim prirodno, kao dar. Što me nagnalo na razmišljanje, ok, ljudi su sagradili crkve, hramove, džamije, sinagoge… Jer, mislili su, ako sagradimo Bogu stan, on će tu i stanovati. I istina je da se u svakom Božjem hramu osjeti mir, spokoj i svetost. U svakom, ne samo u crkvi. Međutim, mi smo taj mir, spokoj i svetost doživjeli izvan bilo koje duhovne institucije, što može samo značiti da je Bog svugdje oko nas. Dobro, možda u Salvadoru malo jače djeluje nego drugdje, ali ipak Bog je svugdje. U svakom čovjeku, u svakoj životinji, u svakom predmetu, u zraku.  Ne treba izričito biti ni kršćanin, ni musliman, ni židov ni hinduist da bi pronašli Boga. Treba samo biti čovjek i voljeti. Voljeti ljude, voljeti životinje, voljeti predmete, disati zrak.  Jer što je Bog drugo nego ljubav?

Što se tiče našeg puta, stigli smo iz Guatemale u San Salvador navečer. Slična stvar nam se dogodila na autobusnom kolodvoru, kao i u Guatemali – nismo imali novaca, a guatemalske quetzale nisu htjeli primati. No ljudi su ovdje jako pristupačni, ljubazni i smireni te su nas uputili gdje je bankomat. Nacionalna valuta je američki dolar, a sve je jako jeftino. Ono što sam od svih putovanja do sad naučila je da su za dobro sjećanje na neku zemlju važne tri stvari : cijene, smještaj i ljudi. Dakle, ako je sve jeftino, nema boljeg osjećaja nego kad znaš da si možeš priuštiti taksi, dobru hranu i dobar smještaj. Još k tome ako su ljudi ljubazni i pristupačni, nema sumnje da će i sjećanje na tu zemlju biti lijepo. A vjerujte mi, ovdje ljudi zrače. Čak ni taksisti nisu bili napasni, stoje na svom mjestu i čekaju da im vi prvi priđete. Kako su svi pokupili sve taksije dok smo se mi vratile s bankomata, ostao je samo jedan stari čovjek sa svojim taksijem, pa smo sjele s njim do hostela. Ono čega smo se bojali, to nam se i dogodilo. Starček je vozio 20 km/h, tri puta nas je vozio u krug i na kraju je jadan išao od vrata do vrata da pita za kućni broj jer ga nije mogao naći. Ulica u kojoj smo bile smještene je bila dosta mračna, pa nas nije htio pustiti same dok se ne uvjeri da smo našle pravi kućni broj. Ana je otišla kucati na vrata i vratila se sva sretna. "Žena mi je otvorila. Idemo, imaju slobodnu sobu." 

Pozdravile smo se s starčekom i krenule u naš hostel. Hostel je u biti bio kuća, prekrasna, ogromna, prostrana i luksuzno opremljena. No to nije bilo jedino iznenađenje. Naša domaćica koja nas je ugostila je u biti bila muškarac. Ana to nije ni primjetila, međutim, kad je bolje pogledala i sama se uvjerila. Imao/la je dugu crnu kosu, lijepo, potpuno feminizirano, našminkano lice po kojem se stvarno ne bi moglo reći da je muško te dugačke ženske nokte. Obučena je bila u usku bijelu majicu i uske hlače te smo po tome zaključili da je ipak muško. U svakom slučaju smo se iznenadili, jer odakle mi dolazimo, ovakve stvari nemate baš priliku često vidjeti. Annie, naša izrazito simpatična domaćin-domaćica nas je odvela u sobu i dala nam smjernice gdje ići što vidjeti. "Napravila sam večeru za svoje frendove, pa ako želite, možete nam se pridružiti." Naravno da smo se pridružile.

Dakle za stolom je sjedilo 6 njenih muških prijatelja, svi ulickani do jednoga. Međutim nisu pričali engleski pa smo se uglavnom hihotali i smijali, oni nama i mi njima. Soba je bila odlična, sve novo i moderno, kupaonica vrhunska, ma naprosto nemam riječi. Jedan od najboljih hostela ikad- Joan’s hostel.

JESUCRISTO VIENE PRONTO, PREPARATE!

Sljedećeg jutra smo krenuli u grad, kad smo imali što vidjeti – autobusi isti kao u Guatemali - Esmeralda from hell. Međutim, u ovima su barem pustili muziku pa se čovjek opusti i zaboravi na brige.

Kao što sam na početku rekla, El Salvador je jedna od najreligioznijih zemalja Latinske Amerike, ako ne i najreligioznija. Na svakom uglu imaju natpise  poput “ Isus Krist dolazi, pripremi se” i slično, čak i na vulkanizerskim radionicama i benzinskim crpkama.

 Sam centar je mali i može se obići u jedan dan.

Nacionalna palača i katedrala nalaze se na glavnom trgu republike, a osim toga još je znamenit i možda najbolje dočarava ovu zemlju - kip Spasitelj svijeta.

San Salvador je dosta siromašan kao i ostatak gradova Latinske Amerike, ali ako ga usporedimo s Guatemala City-em u kojem uistinu vlada bijeda, ovdje se čak jako dobro živi. Moderan grad, kafići su puni, ljudi drže do sebe, uvijek  su sređeni. U našem hostelu još smo upoznali par Nijemaca koji su ovdje na razmjeni studenata da nauče španjolski jezik. Također smo upoznali jednu stariju gospođu Beth, podrijetlom iz Velike Britanije, koja ovdje živi već dvije godine. Proputovala je čitav svijet, Australiju, Sjevernu i Srednju Ameriku, Afriku, te je obećala posjetiti i našu zemlju u kojoj nikad nije bila, ali je oduvijek željela doći.

 U Salvadoru smo se uglavnom hranili u restoranima jer smo si to mogli priuštiti s obzirom da je sve jeftino. Beth nas je pozvala da idemo s njom vidjeti vulkan blizu Salvadora i na obližnju plažu gledati zalazak sunca, što nam je bilo jako teško odbiti, ali morali smo ići natrag. Vremena više nismo imali, trebalo se vratiti doma. Iako je prvotni plan bio da idemo još i u Nikaragvu i preko Hondurasa se vratimo u Meksiko, ova opcija je otpala jer svi autobusi iz Nikaragve i Hondurasa voze preko Belize-a, a za njega nismo imali vizu. Nismo htjeli riskirati da nas zadržavaju na granici pa smo se vratili istim putem kojim smo došli - sigurnim i provjerenim. Uostalom, ovako imamo razlog da se vratimo opet jednog dana  i dovršimo naš prvotni plan.

Tako je Salvador bio posljednja avantura u našoj latinskoj ekspediciji. Toliko lijepih uspomena na prekrasnu zemlju, ljude, hranu, prirodu… Možda i jesmo bili tako daleko od kuće, zamijenili noć za dan, svaki dan se iznova umarale i odmarale, mučile i uživale, smijale se i plakale, plivale u tuđim morima, jele tuđu hranu, pile tuđe pive, živjele u tuđini i žudjele za domom… Ali najviše od svega toga smo uživale u slobodi. I sav taj umor koji je rastao iz dana u dan je bio nebitan u usporedbi s našim uspomenama. Jer što je u biti život nego jedna velika uspomena? A ako je uspomena lijepa, nije li onda i čovjek sretan?

Umor dođe i prođe, ali je bitno ono što dolazi nakon njega – osjećaj zadovoljstva i ponosa jer je uspješno postignut još jedan cilj.

 A svaki uspjeh treba proslaviti. Prema tome, živjeli!  i do slušanja.