12.3.2013.
Piše: Tina Paunović
Snimili: Ana
M. Jakopanec i Tina Paunović
Danas je meni dragoj osobi
rođendan, vani pada kiša i baš je nostalgičan dan. Savršen za povratak u
prošlost. U misli mi dolijeću slike iz mlađih dana, ljeta, putovanja. U ovakvim trenutcima fotografije prošlih događaja
ponovo ožive… Čudno je to, ovjekovječile su trenutke koje bi vrijeme uskoro izbrisalo. Prevrćući tako po mislima zaustavljam se na
zadnjem putovanju, vjerovatno zato što sam sinoć ponovo gledala slike.
Osjećam mirise vrućih meksičkih
ulica, pikantnih umaka, salse, guacamole te upravo ispečene kukuruzne tortilje
sa domaćim sirom i vrhnjem koji, usput govoreći, nemaju veze sa tortiljama i quesadillama u
hrvatskim meksičkim restoranima. Kako smo ih samo pohlepno Ana i ja svakog dana
tamanile…
Za one koji nas ne poznaju, Ana i
ja smo frendice i kolegice koje su jednog dana došle na ideju da svake godine nakon
odrađenog posla za nagradu otputuju negdje daleko gdje još nikad prije nismo
bile. Ova ideja je zaživjela te će živjeti dok god nam to poslovne i
materijalne mogućnosti budu dopuštale. Ako je vjerovati Trip Advisor-u, dosad
smo obišle samo 13% svijeta, ali nadamo se u budućnosti ovaj prosjek popraviti.
Kao i svakog ljeta otkad vodimo hostel, tako smo i ovog nas dvije skovale plan
za ovogodišnje putovanje.
Prvotna ideja bila je obići čitavo
Sredozemlje (ovo ćemo ostaviti za neku drugu godinu), ali zbog buđenja Arapskog
proljeća i nemira u Sjevernoj Africi i na
Bliskom Istoku, ta ideja je otpala. Nakon napornog ljeta odlučili smo odmoriti
dušu i tijelo u nekom egzotičnom kraju, okružene palmama i plažama i tirkiznim
morem. I tako je kocka bačena - i pala je na Karibe! Nismo se puno mislile -
odmah smo potražile avionske karte koje su odgovarale našem budžetu. Kupili smo karte,
rezervirali hostele, isplanirale put - još je samo trebalo sve to predočiti
roditeljima.
" VI STE
LUDE "
"Vi ste lude", "Kad ćete se
više opametit?", "Odakle vam pare?"- bila su samo neka od pitanja na koja smo morale davati prikladne odgovore.
Mama i brat su se oduševili idejom, a tata je samo dobacio: "Znan i
ja. One će putovat, a ja ću radit." Međutim na kraju su se svi morali pomiriti s
idejom da mi uistinu idemo na dalek put. Na kraju je došao i taj dan. 1.10.
2012.godine. Sjećam se kao da bilo jučer.
Letjeli smo iz Zagreba za Moskvu,
gdje smo i prenoćili. Letjeli smo Aeroflot-om, aviokompanijom koju bih svima
toplo preporučila. Jeftine karte, odlična hrana i piće, let više nego ugodan…
Prespavali smo u bučnom ruskom
hostelu što znači da smo u biti probdjeli noć… I tako smo sljedećeg dana kao
dva zombija krenule iz Moskve za Havanu. Let je trajao 13 h i poremetio nam čitav bioritam jer smo
se morali vratiti 6 h unatrag po kubanskom
vremenu.
Prva ideja koja mi pada na pamet
kad se sjetim Kube je siromaštvo. Odmah zatim u mislima mi zasvira salsa
cubana, trube i uvijek nasmijani
kubanski narod. Svaki miris i okus na ovom otoku me vratio u djetinjstvo, u
vruće ljetne dane kad smo se kao djeca igrali na prašnjavim ulicama Makarske sa
mirisima ispušnih plinova Stojadina i Yuga i svih ostalih jugoslavenskih automobila
u zraku.
Nakon par dana provedenih u Havani morali smo nastaviti do države koja
nas je u svakom svom segmentu oduševila – Meksika.
WELCOME TO THE LAND OF KUKULKAN
Let iz Havane za Cancun trajao je
svega sat vremena. Ovaj prizor iz aviona bio je jedan od najljepših dosad-
svuda oko nas beskrajno plavetnilo sa vrtlozima zelene i bijele boje.
Prvi feeling nakon izlaska iz zračne luke bio
je: Isuse
kako je vruće! Nakon Moskve i nula stupnjeva
i Kube koja je za našeg boravka bila na ugodnih 25 stupnjeva, ovo je
uistinu bilo iznenađenje. Klima je izrazito vlažna, što je u biti normalno za
taj period u tropskom kraju jer u listopadu počinje monsunsko godišnje doba sa
čestim pljuskovima koji na takvu vrućinu dođu kao dar sa neba.
Pošto nismo imali previše vremena,
a htjeli smo vidjeti što više od Meksika odlučili smo narednih dana obići
obližnje majanske ruševine na Yucatanu, a onda nastaviti prema unutrašnjosti. Prvi lokalitet na našem
popisu bio je Tulum, jedna od najvažnijih luka drevnih Maja sa utvrdom i
hramom. Zbog svog položaja prema istoku nazvan je još gradom praskozorja. Osim Tuluma, jedno od najočuvanijih nalazišta
drevnih Maja je spektakularno mjesto Chichen Itza. Ovdje se može vidjeti
ogromna piramida posvećena drevnom majanskom božanstvu Kukulkanu te je
najočuvaniji hram na yucatanskom poluotoku. Kukulkan ili Zmija po majanskom
vjerovanju bio je glasnik između kralja i bogova dok je Kukulkanov svećenik bio
nakon kralja najmoćniji čovjek u državi. Nakon što su Španjolci osvojili
Chichen Itzu, kult Kukulkana proširio se u Guatemalu.
Danas su najbrojniji stanovnici ovih ruševina iguane. Ima ih u svim veličinama, od najmanjih - veličine
naših tarantela, do velikih poput risa. Navodno su miroljubive dok ih se ne
dira. Ni ne znam zašto sam uvijek mislila da su one spore, valjda sam ih
nesvijesno povezala s drugim gmazovima poput kornjača. Dok smo obilazili ruševine, jedna jako velika iguana nas je
čudno gledala. Nismo ni odvratili pogled, a nje više nije bilo na vidiku.
Toliko smo se isprepadali da će nas negdje zaskočiti da nismo imali mira dok se
nismo vratili u Cancun.
Cancun je grad koji nema daleku
prošlost. Nastao je 60-tih godina prošlog stoljeća te je u njemu apsolutno sve
podređeno turizmu. Sva obala ograđena je luksuznim hotelima kojih ima 200-tinjak. No postoji i dio plaže koji je namjenjen lokalnom stanovništvu. Što
se tiče plaže i mora, inače znam biti veoma kritična prema tuđim plažama jer
smatram da je hrvatska obala među najljepšima na svijetu, međutim, takvo nešto
nisam još u životu vidjela. Taj osjećaj
neću nikad zaboraviti. Ta silna energija koju mi je dalo tirkizno plavo more,
blještavi, zlatni pijesak i oblaci poput naslikanih, lagani povjetarac koji
ispunjava nozdrve vlažnim morskim zrakom - ovakva energija potiče čovjeka na
velike stvari. Meni je u tom trenu došlo da napišem knjigu, da
ispucam bezbroj fotografija, jednostavno sam poželjela tu ostati i živjeti. Čak
sam se i raspitala, nije problem ni kupiti stan u Meksiku, puno je jeftinije nego kod nas
i nemaju ograničenja za strance. Međutim onda sam se zapitala: Koliko bi me
to ograničilo? Toliko još na svijetu ima nama nepoznatih krajeva, obala... Kako
mogu biti sigurna da ne postoji nešto bolje od ovoga? Ova misao me pokreće da
idem dalje i ne zaustavljam se koliko god nalikovalo raju, spokoju i mirnoj
luci.
U Cancunu se nalazi i poznati podvodni muzej skulptura MUSA. Smješten
je u Nacionalnom podvodnom parku Isla Mujeres do kojeg se može doći trajektom. Namjena
skulptura je da privlače morski svijet i ribe. Obrasle su koraljima koji na taj način
ukrašavaju kipove raznim bojama i oblicima.
ADO –
SIEMPRE PRIMERA, AUTOBUSES DE ORIENTE!!!
ADO siempre primera, autobuses de
oriente! ADO! – kako smo podosta vremena
proveli na autobusnim kolodvorima ovo je slogan kojeg su puštali svakih par
minuta pa nismo mogli, a da ga ne zapamtimo. Usput, autobusi su im odlični.
Postoji samo luksuzna klasa autobusa, a unutar te luksuzne klase postoji vrhunski
luksuz koji je najskuplji, umjereni luksuz i obični luksuz. Svi su autobusi preudobni,
namjenjeni su uglavnom za duga putovanja tako da putnici mogu spavati tijekom
noći.
Merida je grad udaljen par sati
autobusom od Cancuna. Došavši u ovaj grad
krenuli smo prema hostelu u kojem smo prije puta rezervirali smještaj. Nakon
što smo petnaestak minuta lupali na vrata, s prozora nam je odgovorio glas da
je hostel zatvoren. Poludile smo!
Voditelj hostela, Jorge, vidjevši da nemamo namjeru otići nam je
otvorio vrata i opet ponovio da hostel ne radi. Nakon našeg moljakanja ipak nam
se odlučio smilovati te nam je ponudio da prespavamo same u hostelu jer kako
hostel ne radi ni on ne mora biti prisutan. Naravno da smo pristale! Tako smo
se smjestile u gradu u kojem nikad prije nismo bile, u ogromnoj zgradi iz
kolonijalnog razdoblja sa zidovima od 10 metara s kojih je kapala voda, same
samcate! Naravno da nismo spavale, jer sam zvuk ventilatora je bio
prestravičan, a pomiješan s odjecima vode koja je uporno padala s 10 metara
visine na pod, te nekakvim škripanjem iz kupaonice, učinio je doživljaj ovog
hostela sličnim onom iz nekog horror filma.
Sam grad Merida je lijep, iako se u zraku
osjeća miris vlage i starosti. Glavni štos lokalnog stanovništva su panamski
šeširi kojeg nose svi lokalni muškarci i
turisti. Dosta su skupi pa smo mi kupili kopije. Međutim kad se nađete u centru
Meride svaki, ama baš svaki trgovac će vas uzeti pod ruku i odvesti u svoj dućan. Htjet
će se cjenkati i možete dobiti svakakve proizvode po jako povoljnoj cijeni.
Najzanimljivija je činjenica da
Meksikanci znaju podosta o našoj zemlji i o bivšoj Jugoslaviji, Titu, našoj
obali i Dubrovniku. Jako su druželjubivi i uvijek
nasmijani. Tako smo i mi s osmjesima
na licu napustile ovaj šarmantni kolonijalni grad kojeg je u 16.stoljeću osnovao
Francisco Montejo po kojem je nazvano lokalno pivo, a čiju povijest nam je
ispričao simpatični vlasnik lokala u centru grada. Nakon Meride odlučile smo se
na 20 h dugu vožnju autobusom do glavnog grada Meksika. I to po noći. Imali smo
sreće što nije bilo gužve te je svaka od nas zauzela dupla sjedala pa smo se
mogle ispružiti i naspavati.
Mexico city je kao i većina glavnih gradova u svijetu – ogroman,
jeftiniji od drugih gradova u državi, ali zato ima puno više prosjaka, beskućnika i
siromaštva. Kad dođete na Zocalo, glavni trg, naprosto ćete se oduševiti
Katedralom i okolnim zgradama, na čijem je mjestu nekad počivala drevna prijestolnica
Azteka -Tenochtitlan. Osnovan je u
14.stoljeću da bi ga u 16.srušili Španjolci i na njegovom mjestu izgradili Katedralu
Marijina uznesenja.
Mogla bih o Meksiku napisati još 100 stranica jer me uistinu
rijetko koja zemlja toliko oduševila međutim naš put iz Meksika se nastavio u
Guatemalu i u Centralnu Ameriku zbog čega moram prekinuti ovaj post i uskoro
započeti novi koji nažalost neće biti entuzijastičan kao ovaj meksički. Toliko blizu, a toliko daleko - bila bi
rečenica koja bi najbolje mogla opisati ove dvije susjedne države. I prije nego
smo krenule na put čitale smo o Guatemali, i dosta ljudi nas je upozorilo da ako ne moramo, ne idemo
tamo. Ali, nismo valjda toliko daleko otišle da bi sad odustale?
Guatemala – ozloglašena zemlja. S razlogom ili ne? Saznajte
uskoro… A dotad hasta la vista Mexico – do ponovnog susreta!
